Fri03292024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back HRANA I PIĆE VINO Praznici posvećeni Bogovima vina i vinogradarstva

Praznici posvećeni Bogovima vina i vinogradarstva

  • PDF

Trend poštovanja “božanskog napitka”prisutan je u našoj zemlji poslednjih dvadesetak godina. Za to vreme, Srbija je obnovila mnoge zapuštene vinograde, podigla nove zasade, pojavili su se istinski znalci u oblasti vinarstva i vinogradarstva.

Srbija, kolevka kontinentalnog vinogradarstva, počev od III veka i cara Probusa, prošla je mnoge smene uzleta i zapostavljanja ove privredne kulture. Danas, na sreću, živimo u vreme kada Evropa vodi borbu za zdraviji život hranom i pićem, i kada veštački proizvedenim i, agresivnim marketingom, nametnutim bezalkoholnim pićima pretpostavlja prirodno proizvedeno belo i crveno vino, a evropska vinska elita traži nove terene i prima nove ukuse u njihovo carstvo.
Bitan segment vezan za vinogradarstvo i vinarstvo jesu priče o njegovom nastanku, prvim zasadima, vinima koja su se pila na dvorovima u vreme donošenja velikih odluka, sklapanja političkih brakova, mirovnih dogovora…Prateći put razvoja vinske kulture može se razumeti i smena civilizacija i istorijskih epoha.
Istorija vina starija je od čoveka i među ljude je stigla kao poklon Bogova.
Sve je počelo od Boga Dionisa (Grč. Dionysos, Bakhos, lat. Bacchus). Dionis je vino, koje je bilo privilegija Bogova, podario ljudima, kao što je rimski car Probus, prema legendi, napitak patricija “predao u ruke” običnom plebsu. Ipak, Dionis, sin Zevsa i Semele, ćerke tebanskog kralja Kadma i Harmonije, ipak nije za tu svoju neposlušnost platio tako visoku cenu kao car Probus.
Dionis se rodio u Tebi, ali čitavo njegovo poreklo obavijeno je tajnama. Zevsova ljubomorna žena Hera, ubila je njegovu majku, i na kraju, posle svih peripetija odrastao je u jednoj dolini planinskog venca Nisa sa nimfama. Nimfe su ga sakrile u duboku pećinu s ulazom zaraslim vinovom lozom i tu ga odgajile. Tu je Dionis prvi put probao vino u kojem je zatim bezmerno uživao sa svojim starateljkama i pratiocima, silenima i satirima. Odatle je Dionis doneo ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti za gostoljubivost, atinskom pastiru Ikariju i naučio ga da od grožđa napravi napitak, a sam je zatim Zevsovom voljom, postao Bog tog napitka. Na putu od Egipta do Trakije i od Španije do Indije, Dionis je širio nove običaje i poučavao ljude gajenju vinove loze. Središte njegovog kulta nisu velelepni hramovi, već planine i skromna seoska svetilišta. Jedino ovaj Bog ispunjava duše ljudi, tako da se oni u zanosu poistovećuju s njim. Dionisovi mitovi razrešavaju sukob između onog što je racionalno i onog što je iracionalno u ljudskom životu. Ljudi su priznali Dionisa kao moćnog Boga, a njegovom daru, vinu, odaju se sve do danas.
Grci, međutim, nisu smatrali Dionisa samo Bogom vina i vinogradarstva, nego i Bogom plodnosti, zaštitnikom voća i grmlja. Budući da vinogradarstvo i voćarstvo iziskuju marljivost i radinost, poštovali su ga kao začetnika tih vrlina, a istovremeno i kao darovaoca bogatstva koje one omogućuju. Kao Boga vina poštovali su ga, pre svega, što je ljude oslobađao briga i bio izvor životnih radosti. Svojim darovima je osvežavao duh i telo, podsticao druženje, donosio zabavu i ljubav, a umetnicima omogućavao pun zamah stvaralačke energije.
Danas se kult Boga Dionisa zadržao u simbolici i umetnosti, a narodna tradicija praznovanja posvećena vinu preneta je na svece – zaštitnike kao praktične podržavaoce radova u vinogradima. U tradiciji balkanskih naroda se tako praznuju brojni praznici povezani sa hrišćanstvom. Ali, malo je izvesno da se uporište za to može naći u religiji, jer nisu nađene nikakve pouzdane veze sa životopisima svetaca i vinskih poslova i običaja. Verovatnije je da je reč o nekakvom predhrišćanskim, paganskim običajima, odnosno paganskim svetkovinama zemljoradnika, sa datumima radova određenih poslova u samim vinogradima koji se povezuju sa danima svetaca.
Prvi obilazak vinograda u Novoj godini, kod pravoslavnih vernika, je drugog i trećeg dana Božića. Vinom se zaliva kolač koji se na drugi dan Božića iznosi u vinograd i stavlja na čokot. Trećeg dana Božića u vinograd se iznosi slama iz kuće, i tada domaćin poželi da vinograd rodi kao što se i Božić rodio.
Sveti Trifun važi za vinogradarsku slavu i u tradiciji pravoslavne crkve slavi se 14. februara. Od tog dana počinju radovi u vinogradu, novi vegetativni ciklus. Pouzadno se zna da se Sveti Trifun, u tradiciji Srpske pravoslavne crkve neguje od XVI veka. Na taj dan vinogradari odlaze u vinograde, orezuju bar jedan čokot, zalivaju ga starim vinom uz molitve da vinograd rodi. U narodu postoji verovanje da ako na Svetog Trifuna padne kiša ili sneg – godina će biti rodna. Nije slučajno Sveti Trifun izabran za zaštitnika vinogradara. Muke na koje je ovaj svetac bio stavljen i pri tome ostao čvrst, uporan i istrajan u svom verovanju, povezuju se sa mukama vinogradara koji osam meseci godišnje služe čokotu sa verom i nadom da će ga sačuvati od bolesti i prirodnih nepogoda, a da će njihov trud biti nagrađen bogatom berbom i dobrim vinom.
Kod katolika je slavljenje Sv.Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima Hrvatske, tek ponegde se javlja i u primorskim područjima, a slave ga i vinogradari i vinari sa Severa Bačke. Na taj dan gazda vinograda ritualno reže tri grančice, orezani se trs potom obredno poškropi - "krsti" starim vinom i nosi u kuću i stavlja uz prozor, da bi se predvidelo, kad grančice poteraju, kakva će biti godina. Ova svetkovina je praćena pesmom i svirkom domaćina i njegovih prijatelja u vinogradu. Proba se i staro i mlado vino, po potrebi se dolivaju bačve, priprema se slastan zalogaj, već prema običajima kraja.
Duboko utkano u uskršnji obred pravoslavne crkve, vino se koristi kao piće za opuštanje ili se sakuplja u bure kao kod običaja “polivanje devojaka”, na drugi ili treći dan Vaskrsa. Na “čisti ponedeljak”se vrši obredno  obrezivanje loze u vinogradu, da bi grožđe bolje rodilo. Prva rezidba vezana je za proslavu Mladenaca (22.marta), istog dana i kada se proslavljaju Mučenici. Običaj je bio da se oreže jedan ili 40 čokota, da se preliju vinom, a zatim se čašćavanje nastavljalo u kući vinogradara. Takođe, u narodu se kaže da na ovaj dan treba popiti 40 čaša vina ili rakije, za dušu svih 40 mučenika.
O Petrovdanu se oglašava prelazak mošta u mlado vino. Za Petrovdan (12.jul), do Preobraženja (19. avgust), običaj je da se u vinogradu ništa ne radi, a ukoliko se i radi to se čini u rano jutro ili kasno veče. U ovom period vinogradi se obilaze samo radi odmora i uživanja.
Za Preobraženje Gospodnje vezano je verovanje da se na taj dan priroda preobražava. Od ovog dana (19. avgusta), pa sve dok se ne obere i poslednji vinograd, svako veče su se okupljali čuvari vinograda, ali i veliki broj onih koji to nisu bili, pa je bilo veselo i razigrano. To je dan kada se prvi put jede dozrelo grožđe, i kada vinogradari nose grožđe u crkvu, da ga sveštenik osvešta.
U tradiciji naroda katoličke veroispovesti praznici posvećeni vinogradarima i vinarima su uz  Sv.Vinka važni praznici su i dani Sv. Jurja (23.april), Sv. Ivana Krstitelja (24. Jun), Sv. Mihovila (29. septembar) i Sv. Martina (11. novembar). Vidljivo je da je reč o važnim terminima u vegetativnim ciklusima i poljskim radovima u godini. Dok  Sv. Vinko obeležava vreme početak ciklusa  novih poljoprivrednih radova, Martinje obeležava vreme završetka tog ciklusa. Na dan Sv. Jurja, se po narodnoj tradiciji sadi novi zasad loze, a u starom vinogradu šilji se kolje, đubri trs i završava orezivanje. Za Ivanjdan,  trs se mora po drugi put okopati, povezati, opleviti i zaštititi prskanjem. Posle Ivanjdana u vinograde se ide samo prskati i odstraniti mladice i zaperke. Ako je godina bila dobra, bez grada i nevremena, preobilnih kiša u nevreme, za Miholje se vinogradi obilaze zbog skore berbe. Ranije sorte se već mogu brati, a sedam dana nakon tog dana počinje prava berba. Važilo je pravilo ko je sačekao do Miholja, da će mu vina biti hvaljena.
A od lepih vinogradarskih običaja nikako ne valja zaboraviti ni Sv. Bartola (24. avgust), dan kad se u vinogradima podiže klepetuša kojom će se terati čvorci i nagovestiti da se bliži berba. I tada se sa prijateljima uz veselje, sočan zalogaj i staru kapljicu (jer je vreme da se i bačve isprazne) proslavlja u vinogradu.
Osim ovih “glavnih”vinogradarskih praznika, treba spomenuti i Sv. Ivana apostola (dva dana po Božiću), kada se blagosiljalo vino, ali i omrznute dane  tzv. ledenih svetaca, koji padaju sredinom maja, kad nagla zima može naneti veliku štete vinogradima. Sv. Pankracije, Sv. Servacije, Sv. Bonifacije, Sv. Sofija su najpoznatiji "ledeni sveci". Oni padaju na dane 12., 13, 14. i 15-og maja. Sv. Urban (25.maj), poslednji u nizu ledenih svetaca, u razvoju vinove loze, dolazi u vreme njenog cvetanja. Iz aspekta vegetacije biljke, tadašnje vremenske prilike su veoma značajne, jer određujuće utiču na količinu budućeg roda.
Da vinograd ište slugu, a ne gospodara, svesni su svi oni koji su i malo upućeni u vinski svet. Ali priroda s jedne strane i ljudska kultura shvaćena kroz narodnu tradiciju s druge strane u lozi, grožđu i vinu, našla je punu harmoniju, jedinstvenu ravnotežu, davanja i uzimanja u kojoj svi zavise jedni od drugih, čovek od prirode, a priroda od ljudskog rada. U procesu rasta i razvoja vinove loze aktivno učestvuje čovek, tako što se brinući o njenom zdravlju i rodu, direktno utiče na oplemenjivanje samog sebe. A izreka "Meden Agan" - "ništa previše", odnosi se na iskušavanje čovekove volje, i potvrđuje da i Raj ima svojih ogranićenja.

 

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com