Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back REPORTAŽE PREDSTAVLJAMO Dok je Mice biće i robe

Dok je Mice biće i robe

  • PDF

Jedna od najpoznatijih pijaca u Srbiji je zasigurno Zlatiborska pijaca. Ona se izdvaja poput najveće turističkih atrakcija, jer osim što se nalazi u centru, ama baš niko joj ne može odoleti. A i zašto bi? Naživopisno i bogato snabdevenim tezgama možete naći sve autentične proizvode iz svih sela i zaselaka zlatiborskog kraja: od zlatiborskog sira, kajmaka i pršute, preko slatkog od divljih jagoda, meda, malina i borovnica, pa do rukotvorina od drveta i ručno rađenih džempera ispletenih od ovaca koje su pasle na zlatiborskim pašnjacima, Zlakuske grnčarije, knjiga i drangulija za decu i odrasle.

Zlatibor je poznat po kvalitetnoj i zdravoj hrani. Zlatiborska jagnjetina, zlatiborski kajmak, pršuta i sir, su ovo turističko mesto učinili prepoznatljivim diljem sveta.

Kako se turizam na Zlatiboru razvijao, tako je nastala i potreba da se širi i jedna ovakva znamenitost, kao što je Zlatiborska pijaca. Svaki turista je želeo da na neki način da ponese deo zlatiborkog odmora sa sobom, a to je mogao da pronađe upravo na ovakvom jednom mestu.

Milica Ćirović je jedna od legendi Zlatiborske pijace, jer je u prethodnih dvadeset godina svakodnevno, i zimi i leti za svojom tezgom, spremna da dočeka, popriča i usluži svakog turistu. Milica Ćirović je zvanično proizvođač suhomesnatih i mlečnih proizvoda, ali je mnogo više od toga. Ona živi na sedam kilometara od Zlatibora, u zaseoku Ćirovići, nedaleko od sela Mušvete. U Ćirovićima ima oko 20 kuća u kojima živi šesto koleno potomaka doseljenika iz Pljevalja. Milica je godinama radila u Industriji mesa Čajetina na pakovanju suve robe, dok se ovo preduzeće nije ugasilo. A onda je odlučila da uzme stvar u svoje ruke, i da poljoprivrednu proizvodnju, kojom se bavila za svoje potrebe, proširi i osavremeni, u nju uključi svoju porodicu i da to postane osnovni izvor zarade. Njena porodica je imala viziju da su Čirovići na idealnom mestu, da izaselak ima struju i izvorsku vodu i da leži u neposrednoj blizini asfaltnog puta, ne naročito prometnog, koji olakšava vezu sa gradom, ali koji se nalazi više sela, i probija se kroz borovu šumu.

-Vazduh je u našem mestu još uvek čist - kaže Milica. - U našem selu se samo mi ovim bavimo, jer u Čajetini je bila Industrija mesa Čajetina, koja je dobro funkcionisala do pre nekoliko godina, ali se privatizacijom sve izmenilo, pa smo mi počeli da se ovim bavimo i da od toga živimo. Gajimo ovce, krave i nešto svinja, ali njih, samo za sopstvene potrebe. Imamo 7, 8 ovaca koje su u muži. Omladina ne želi više da muze ovce, pa kada se jagnjad zaluče, ovce se po dva puta za godinu dana jagnje, i imamo puno jaganjaca.

-Godinama je moja tezga bila prva kada ulazite na pijacu – nastavlja Milica i dodaje:
 -Imala sam lepo mesto i stalne mušterije. Ljudi su na mene navikli, na moju kvalitetnu robu, a ja na njih. Često sam im po dogovoru slala i pakete sa mojim proizvodima, i uvek dodavala kobasicu, čvarke pride. Ta tezga nije bila ni jeftina. Izlazila me je 30.000 dinara mesečno, a za godinu dana sam davala i 420.000 dinara, ali i zarađivalo se. U januaru 2012. godine, goreo je deo pijace sa voćem, naš nije bio zahvaćen. Ali, došlo je novo vreme i nova pravila. Inspekcija je ove godine naredila da se pod ranijim uslovima ne može više prodavati, da se moraju napraviti kućice i da svaki prodavac mora da ima rashladnu vitrinu u kojoj čuva svoju robu. Lepo to izgleda, ali sam ja imala svoje frižidere i ranije. Na kraju, nisam ostala na starom mestu jer smo birali brojeve, a meni je pripala tezga u sredini pijace. Što se tiče novih uslova za rad, ovde je ekstra, samo ja još nikako ne mogu da se naviknem na to što nisam na udaru, prva, a ni moje mušterije. Oni na prvim tezgama rade, mi odavde gledamo i tako. Inače kvalitet svega što sam iznela na pijacu je vrhunski, uslovi za rad su vrhunski, ali promet je vidno opao. Tako će biti naredne tri godine na koliko smo potpisali ugovor, a posle videćemo. Mi ne idemo ni na jedan drugi pijac. Većina ljudi sa Zlatiborske pijace ide i na druge pijace, a mi ne.

Na pitanje, šta je najreprezentativnije od njenih proizvoda, čime bi se najradije pohvalila, Milica spremno odgovara:

-Najreprezentavnije nema, jer sve je reprezentativno. Ja sam oduvek bila dobra i sa sirom i kajmakom i sa pršutom, kobasicama, zaštićenim užičkim sudžukom, napravljenim od čiste goveđe kobasice, za razliku od bosanskog sudžuka koji je sa ovčetinom, ovaj je bolji. Imam i duvan čvarke koje se jako teško spremaju. To radi moja snaja, koja ustaje ujutru u 4 sata, prvo ih kuva do 1, do 2 u dan, pa ih posle cedi, pa prži, pa to do ponoći bude gotovo. Imam dve snaje, ali jedna oko toga radi. Imam i dva sina i svi rade oko poljoprivrede. Na mojoj tezgi se može naći pršuta od mangulice koju dobijam iz Vojvodine, a meso sušim na čistom i svežem zlatiborksom vazduhu. Ali mi slanina od mesa mangulice ne uspeva, jer se toči i kaplje.

Milica Ćirović, na kraju razgovora, uz njoj svojstven osmeh priznaje: “Nafatala sam dosta mušterija zahvaljujući i dobrom kvalitetu, ali i dobroj komunikaciji sa ljudima“. Bez obzira na trenutne probleme, Milica i dalje, poput magneta privlače sve posetioce, jer jednostavno, njenoj pojavi, njenoj priči, ne možete odoleti. Kroz razgovor sa Milicom shvatite svu svoju nemoć da sa ove pijace odete praznih ruku.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com