Fri03292024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back REPORTAŽE Predstavljamo Janko Pinćer vitez zlatnog kotlića

Janko Pinćer vitez zlatnog kotlića

  • PDF

Odnedavno, na Limanskoj pijaci u Novom Sadu, Janko Pinćer i njegova supruga Gordana, otvorili su rajsko mesto, na kome se prodaje sveža ili pečena riba i riblja čorba. Osim što ovaj tip usluga predstavlja veliku pomoć domaćicama, na ovom mestu možete naći izuzetno kvalitetnu ribu ali, pre svega i iznad svega, ukusnu i mirisnu riblju čorbu po popularnoj ceni. Pod devizom „Jankova je bolja“, riblju čorbu koju kuva Janko Pinćer, iz dana u dan konzumira i sve veći broj profesionalnih kuvara.

Na ovaj korak, Janko Pinćer se odlučio posle 29-togodinjeg iskustva u DTD Ribarstvu, u čijim se prodavnicama, na osnovu njegove ideje, razvilo osim prodaje i grilovanje ribe. Međutim, on je napravio korak dalje, i svoje umeće u dugogodišnjem kuvanju riblje čorbe po takmičenjima, na kojih je „pokupio“ 170 prvih mesta, od kojih 123 sa velikih takmičenja, nesebično je podelio sa svim ljubiteljima ove, ekološki najzdravije hrane.

O svojim počecima gospodin Janko Pinćer priča:

-Ja sam relativno kasno počeo da kuvam riblju čorbu, pošto sam već dugo radio u DTD Ribarstvu i odslužio Armiju. Ali, da ne bude zabune, kuvao sam još od malih nogu jednostavna jela, pasulj, paprikaš, gulaš, jer kod nas u porodici, u Begeču gde sam odrastao, bio je običaj da kuva onaj ko prvi dođe kući. Bilo da je to bila moja sestra, roditelji, ja, skuvali bi šta je tada bilo u kući, pa sam od svoje sedme godine znao da kuvam. U siromašnoj porodici, u kakvoj sam ja rastao, važno je bilo samo da toga bude dosta u loncu, a za kvalitet skuvanog niko nije pitao. Takva je bila i moja filozofija kuvanja riblje čorbe, kada sam time počinjao da se bavim, a da bih došao do pobede, do osvajanja „zlatnih kotilića“, morao sam da je promenim.

Kao dečak, srednjoškolac,  imao sam dve ljubavi: prema ribi i prema folkloru. Igrao sam 12 godina i bio čak umetnički rukovodilac narodnih igara KUD „Ljubinka Šukić“ iz Begeča. Igrao sam u KUD „Sonja Marinković“ i KUD"Svetozar Marković" uNovom Sadu, i sa njima sam obišao dosta sveta, video druge kulture: Francusku, Italiju, Nemačku, Švajcarsku, Slovačku, Poljsku... Kada je stigao period kada čovek treba da se ženi malo sam stao, malo me je više privukla porodica, i nekako je to prekinuto i ostala je ljubav prema ribi.

Nekako su u to vreme svi kuvali riblju čorbu, pa sam tako i ja počeo da posećujem razna takmičenja i nisam kuvao samo riblju čorbu, nego i pasulj, gulaš i slično. Bio sam redovan i na Pasuljijadi u Temerinu. Kuvao sam i junaći gulaše za Ginisa u Adi, gde sam od austrijskog i nemačkog žiria dobio najbolje ocene, ali čorba i riblji paprikaš su me uvek najviše privlačili, verovatno što ribu obožavam i jedem je svakodnevno.

Nekada je organizacija Zlatnih kotlića bila u rukama turističkih organizacija, koje su te manifestacije uvrstile u svoju turističku ponudu, a od kotizacija imale obavezu da obezbede medalje, nagrade, sudije... Svaka opština je imala takmičenje u kuvanju riblje čorbe, a vojvođansko finale se održavalo u hotelu „Park“. Pravo učešća na finalnom takmičenju imali su osvajači prva tri mesta iz svake opštine. Devedesetih godina se sve poremetilo. Turističke organizacije su se distancirale i sve je prepuštene privatnoj inicijativi. Neko je to uradio dobro, a više je onih koji to ne radi kako treba. Danas samo nekoliko Udruženja sportskih ribolovaca to organizuje i neke privatne čarde iz nekih svojih interesa, radi popularizacije svojih restorana, objekata, čardi, i često pobedi onaj ko to ne zaslužuje. Danas gde god da krenete, treba da potrošite 150 pa čak i 200 evra, toliko košta takmičenje. U nekim mestima su lepe novčane nagrade, kao što su u Bečeju i Novom Bečeju, Beograd Fish fest i Crvenki, a nekada se podele samo pehari.

Kada sam počeo da kuvam riblju čorbu išao sam svugde gde se čorba kuvala, tako da sam prve godine bio na 50 takmičenja. U početku sam loše prolazio, jer sam se bazirao na to da nahranim što više ljudi. Tek kada sam rešio da kuvam kvalitetnu riblju čorbu, počeo sam i da pobeđujem.

A to je bilo ovako: jednog dana, kući sam doneo 40 kg očišćene ribe, podelio je u 10 paketa po 4 kilograma, i kuvao ceo dan, ujutro od 7 sati do 8 sati uveče. U potrazi za idealnim ukusom, bojom, mirisom i gustinom, kombinovao sam raznorazne ribe, dodatke i odnose. Skuvo sam tog dana deset kotlića i sistemom pokušaja i pogrešaka došao do pravog ukusa. Svih tih 10 čorbi koje sam tog dana skuvao su bile fantastične i sve su završile na trpezama, a samo jedna je bila najbolja. Ali, učio sam i napredovao dalje, „krao“ ideje i posmatrao šta drugi rade, a najviše sam „ukrao“ od doktora i prijatelja Marka Kovača iz Bačkog Brega, velikog znalca u kuvanju riblje čorbe, koji mi je bez zadrške ustupio sve što je o tome znao. Te, 1997. godine, moj ukus se poklopio sa ukusom sudija-ocenjivača, i osvojio sam 23 prvih mesta, sve što se moglo osvojiti.

Riblja čorba bi mogla da bude jako dobar vojvođanski proizvod. Vojvođani bi sa ribljom čorbom, koja se kuva na vojvođanski način, bez da uvredim druge, mogli da stanu rame uz rame sa najboljima. Od Apatina do Kladova ili do Niša, kuvaju se različite čorbe. U Apatinu se kuvaju paprikaši u koje se stavlja luk, so, paprika, voda, i naravno riba,  i tajna je u tome da treba napraviti određeni paritet tih sastojaka. Od Bačkog Novog Sela do Beškinog mosta se kuva nešto između čorbe i paprikaša, a prema Banatu kuvaju se retke, blede čorbe, dok do Beške ima crvenila u čorbi. Smatram da se u Vojvodine najbolja riblja čorba kuva od Bezdana, Apatina do Novog Sada. Ostale su dobre, ali drugačije, kaže Janko Pinćer da je to njegovo mišljenje, i da se niko ne naljuti.

-Pre 20, 30 godina riba se tovila 4 godine, a danas do konzumne ribe prođu svega dve godine, što znači da sadašnja riba sadrži više vode, više masnoće...Nekada se riba koristila uglavnom iz Dunava, Save i Tise i onda je ta riba bila posna, i luk, obavezan sastojak ribljih čorbi, dinstao se na masti (ne na ulju) do raspadanja, da bi dobio masnoću, da ta riblja čorba ima težine. Sada za to nema potrebe, jer se tovni šaran u ribnjacima hrani peletiranom hranom i on je sam po sebi dovoljno masan da bi trebalo skidati, a kamoli dodavati. Dole prema Srbiji, gde su čistije i bistrije reke, tu je još riba koja je suvlja i onda se čorbi dodaje ulje, povrće - dodaje Janko.

Janko je iskren i po pitanju recepta za čorbu za koju kaže da nema tajni. Riblja čorba je mix ribe, vode, luka, aleve paprike i soli, bez ikakavih dodataka ili začina.

U ribljoj čorbi mora da dominira šaran. Mora biti 70% šarana da bi dobili određenu gustinu i masnoću, 10% ribe sa dna, mrene, kečige, protviša, soma, i toliko površinske ribe, štuke ili deverike (ili deverige, kako je pravilno). Ako se pretera sa štukom, koja ima izuzetan jak miris, onda ona daje dominantni miris čorbi, a to nije dobro. Za čorbu je dobar i tolstolobik, pošto je jako zdrav, sivi ribnjački je ukusniji i bolji za čorbu, a beli je mnogo zdraviji jer sadrži najviše omega-3 kiselina. U čorbu se stavlja i 3% iznutrica, ikre ili mlečca, koji je posebno dobar jer daje gustinu. Osim ukusa, boje, gustine jako je važan i miris, a to se može dobiti samo sa određenom vrstom ribe i idealnim odnosom šarana, soma, štuke... Za riblju čorbu je važno da miriše na ribu, a ne na začin ili nešto drugo.   

 

Da je zaista nesebičan u davanju recepata i edukaciji drugih o ribi i njenim dobrobitima za zdravlje čoveka, Janko Pinćer je pokazao snimajući priloge za razne televizije, pokazujući kako se i šta se sve od ribe može napraviti, a za TV Panoniju, snimio je stotinak priloga u okviru emisije Ulovi trofej, autora Paje Bocija. Počelo je kao pomoć stručnjaka za pripremu jela od ribe u vreme posta i praznika, a preraslo u maštovite storije o ribljim specijalitetima i ribi na 100 načina. Smatra da se od ribe može napraviti baš sve: riblje kobasice i pite, podvarak, sarme, punjene paprike...Nedovršeni su ostali samo torta i sladoled od ribe, mada za tortu već ima spreman recept.

Na filmskom festivalu u Motovunu, u Hrvatskoj, pre šest godina, u jednom danu „nahranio“ je 2.000 ljudi, kada je sa ribljom čorbom, ribljim kobasicama i sa hlebom, masti i paprikom kao predstavnik Vojvodine imao promocije  u Istri. U Rovinju, na Trgu Maršala Tita na pet metara od mora, kuvao je dve oranije alaske riblje čorbe, što je zabeležio  i„Glas Istre“, kada je po 200 ljudi stajalo u dva reda i čekalo, po sat i po da bi probali ukus Vojvodine, ili riblje čorbe, nije ni bitno. Tada je, mada je to znao i ranije, shvatio da se njegova kuvarancija sviđa i drugima,  što mu je dalo dodatnu sigurnost i potvrdu da zaista vredi.

Janko je nekada gledao i učio od drugih, danas ljudi gledaju i uče od njega. Posle dve uzastopne pobede na vojvođanskom finalu, ove godine sprema se da uzme i treću, a velika želja mu je da se skupe svi pobednici ozbiljnijih takmičenja, da dobiju iste sastojke, i da od njih, bez ikakavih dodatnih začina, svaki majstor pokaže šta zaista zna.

Ovakav čestit i časan pristup takmičenju nekada je bio sinonim za viteške turnire. Danas, neki moderni vitezovi, umesto mačeva ukrštaju varjače, i to je dobro. Janko Pinćer muški, junački izaziva na megdan ostale vitezove zlatnih kotlića u nadi da će se ovo izuzetno jelo spremati ne samo za ocene i pehare, već pre svega za kvalitet, za zdravije i srećnije ljude. Mi ga svim srcem u tome podržavamo.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com