Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back REPORTAŽE Predstavljamo Vukašin Tanurdžić: Brend nije priča za jedno leto

Vukašin Tanurdžić: Brend nije priča za jedno leto

  • PDF

Velike svetske kompanije prihvatile su novo “prestrojavanje” u oblasti tržišne ekonomije, koje više ne počiva na tradicionalnim principima smanjenja troškova proizvodnje i povećanju profita, već pre svega na novim idejama.

Jedan od novih pojmova koji se najviše vezuje za ovu promenu u oblasti ekonomije i marketinga je pojam brending-a.
Na Wikipediji se marka ili anglicizam brand (iz starofrizijskog “označiti vrućim željezom” ili žigosanje životinja) objašnjava kao prepoznatljiva oznaka ili ime nekog proizvoda, koje često podrazumeva i kvalitetu.
Vukašin Tanurdžić, kreativni direktor agencije Head Made iz Novog Sada, pokušao je, na svoj način da objasni pojam brenda.
-Brend je zbir racionalnih i emocionalnih (neracionlanih) kategorija, fina, neopipljiva kombinacija racionalnih i emocionalnih atributa. Primer bredninga bi kod nas bio da držimo svoju ulicu u redu, da pokosimo travu pred kućom, da ne bacamo đubre mimo mesta određenog za njegovo odlaganje, da ne uzimamo ono što nije naše, da ne zabušavamo na poslu, da ne krajcujemo u gradnji, nego da sve to uradimo onako kako treba.
Brednovi moraju da idu iz pozicije istine, jer ne postoji drugi način. Ne možemo prodavati laži. Mi moramo da dijagnostikujemo šta je naša istina, šta su naše mane, koje mane moramo da popravimo pre nego što uđemo u taj proces. Jer mi sa puno mana, mi bredniramo laži, a ne istinu.
Bredning nije priča za jedno leto. To je jedna obaveza koju preuzimamo na sebe. Nema šanse da kupimo označen proizvod iz regije Parma, a da nije pečatiran, zaveden u knjige, da nema serijski broj, da na njega nije plaćen porez. Ako toga nema, onda to nije brend, već roba koju neko valja.
Brednovi se grade, oni se prodaju, sa njima se ponaša vrlo odgovorno. I koliko je neko odgovoran prema sebi, koliko je odgovoran prema svojoj ulici, toliko će verovatno biti odgovoran i prema tim brednovima, od kojih može sutra lepo da živi. Kada počnemo da živimo po zdravoj logici, mislim da će i taj proces početi da se dešava. On je na današnji dan jedna vrsta priče. Mi o brendu ne znamo mnogo, a pričamo kao da znamo o tome sve.
U Srbiji ima primera dobrih brednova i trend zdravog razuma (Common sense), se stvarno dešava. Danas ima brednova u raznim dimenzijama života. Brendirane su neke destinacije. Neke od tih destinacija brednirane su kroz priču o osobenosti terena, kao što je Đavolja Varoš. Imamo brednove u prehrambenoj industriji. Soko Štark je brend i njihovi proizvodi imaju sve atribute koje je neko definisao. Ima brednova u domenu uslužnih biznisa. Beograd je npr. prepun nekih malih, gerilskih brednova, koji jako dobro vode računa o svakom njegovom aspektu: o kvalitetu proizvoda, distribuciji, ceni, publici koja taj proizvod voli.
U svetu, jedna od rastućih industrija, iako se mislilo da je ušla u zenit, je pivarska industrija. Svet je sto godina radio na tome da izgradi globalne pivarske brednove, kao što su Heineken, Amstel, Carlsberg... A danas, po velikim gradovima su popularni mali brednovi iz tzv micro brewery, sa različitim ukusima, nešto što veliki brendovi zbog svojih sistema proizvodnje ne mogu da rade. Mali brednovi imaju šansu da budu mobilniji, oni mogu brže da se prilagođavaju trendovima ukusa, a živimo u trendovskoj epohi. Sasvim je razumljivo da npr. brusnica postane odjednom hit, i veće su šanse na tržištu za pivo sa brusnicom, nego za pivo sa mangom, koji je bio u trendu pre tri godine.
Brendiranje je vrlo zahtevna dimenzija u kojoj se zapadni svet dobro snašao, zato što su imali dobru pretpostavku u uređenom tržištu, u kulturi življenja, u zakonskim okvirima. U državama u kojima imamo 100 godina vladavine prava je lako, ili lakše poći u proces brendiranja bilo čega. Kod nas je situacija takva da ljudi misle da je to neka priča za novine, da od nje hoće neko nešto da ućari.
Srbija je nesvesna do kraja šta će joj brendiranja. Ljudima nije sasvim jasno da bi brending iz pozicije brendiranja gradova, iz pozicije brendiranja proizvoda, biranja načina življenja, brendiranja nekih institucija i destinacija, mogao da donese jednu vrstu dodatne vrednosti i sigurnosti u vremenu budućem. Ako bi ljudi imali to saznanje, i ako bi uspeli da kreiramo klimu i atmosferu u kojoj bi ljudi znali zašto im nešto treba, taj proces bi se desio.
Mi imamo brendova dobrih, imamo mnogo veći rezervoar potencijalnih brendova, ali imaju odlične mogućnosti na osnovu kojih bi to mogli da postanu, kao što je npr. i Futoški kupus, i imamo more dobrih priča koje neko mora da uobliči u brendove, koji čak ni ne znaju da mogu da budu brend.
Vojvođanski brend bi mogla da bude Fruška gora, salaši jesu, ali pitanje je njihove standardizacije i namene. Mislim da salaša može da postoji podjednako i u usluzi i u proizvodnji. Mislim da u proizvodnji nismo povratili infrastrukturu salaša, tek po neki je sa farmom pilića i jaja, i to po obodima gradova, u ruralnim područjima manje. Vina? Oko vina je velika priča, a u velikoj priči leže i velike šanse.
Ja bih najviše voleo kada bi Vojvodina došla u mentalnu poziciju da brendira način življenja. Kada bi brendirali način življenja, ophođenja, sistema vrednosti, otvorenosti, itd., iz takvog dobrog humusa moglo bi da iznikne raznoraznih brednova. Ali, da li Vojvodina ima potencijal da bude pravi, struktuirani, uređeni brend, odgovorno tvrdim da ima - rekao je na kraju Vukašin Tanurdžić.
 

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com