Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back KULTURA Kulturna baština Istorija belog zlata - porcelana

Istorija belog zlata - porcelana

Naziv porcelan prvi je upotrebio mletački trgovac i istraživač Marko Polo u svojim memoarima, nastalim 1298. godine u Ðenovi, zadivljen lepotom kineskog posuda, čija su ga prefinjenost i providna belina podsetili na ljušturu školjke koja je u Italiji poznata pod nazivom porceleta (porcelletta). Na engleskom govornom području, porcelan se i danas naziva „china”, ukazujući na to da potiče iz Kine.

Prvi, tzv. primitivni porcelan, nastao je slučajno, baš u Kini, prilikom pečenja grnčarije, još u XVI veku pre n. e., u vreme vladavine dinastije Šang. Ispečeni na višoj temperaturi nego što je to bilo uobičajeno, glineni predmeti postali su tvrdi i izdržljiviji, otporniji na pranje. Nastanak pravog, belog porcelana vezuje se za period vladavine dinastije Tang (618-907). U doba dinastije Sung (960-1279) carevi nisu štedeli blago za osnivanje radionica i zidanje peći koje će zadovoljiti prefinjeni ukus stanovnika carskih palata. Kinezi su vekovima usavršavali tehnike pečenja, ukrašavanja i glaziranja porcelana, ljubomorno čuvajuci tajnu njegove proizvodnje. Prve komade porcelana u Evropu je doneo Vasko da Gama u XV veku. Retke i skupe primerke tada su mogli da priušte jedino pripadnici bogatih kraljevskih kuća. Jedan od najvećih ljubitelja porcelana bio je francuski kralj Luj XIV. Evropljani su se uzalud trudili da otkriju tajnu pravljenja porcelana, za kojim je potražnja stalno rasla. U XVII veku trgovački brodovi su sa Dalekog istoka dovozili na hiljade tanjira, činija i šoljica, ali ni to nije bilo dovoljno da pokrije potrebe evropske gospode koja je je želela da otmena pića od sastojaka koji su pristigli iz dalekih krajeva – čaj, kafu i kakao, ispija iz isto tako otmenog posuđa. Kao i porcelan, i čaj je u Evropu stigao iz Kine, i to sredinom XIX veka. U početku su ga Evropljani pili bez šećera, isto kao što se pio i u svom zavičaju – Kini. Nekoliko decenija kasnije, britanski mornari doneli su novu naviku: pijenje zaslađenog čaja, kao što su to činili stanovnici Indije. Kada se Čarls II 1662. godine oženio Katarinom od Bragance, nova kraljica je iz Portugala na engleski dvor donela i svoju naviku ispijanja čaja. Ovaj egzotični napitak brzo su zavoleli i ostali dvorani, a njihov primer ubrzo su počeli da slede i podanici iz nižih društvenih staleža. Napitak je bio isti, razlika je bila samo u posudu iz kojeg su ga pili. U Londonu je 1652. godine otvorena i prva kafana u kojoj su gostima služeni čaj i kafa. Nova pića i sastajališta na kojima su ih pili, toliko su se dopali Englezima, da je već krajem XVII veka postojala po jedna kafana na svakih hiljadu stanovnika engleske prestonice. Čaj, kafa i, u manjoj meri čokolada, ubrzo su se iz kafana i čajdžinica „preselili” i u domove Engleza. Čajanke, na kojima su se, pored čaja, pile i kafa i čokolada, ubrzo su prerasle u tradiciju. Širom zemlje otvarane su i tzv. čajne bašte, u kojima su se okupljale dame i ćaskale ispijajuci čaj. U Londonu je 1742. godine otvorena rotonda u vrtovima Ranlej, gde su se, uz plaćenu ulaznicu od pola krune, dobijali čaj, kafa, hleb i maslac. Čaj se u početku služio uveče, posle večere. Tada bi se žene i muškarci razdvojili u zasebne salone. Dame bi uz ženske razgovore ispijale čaj, dok su gospoda, uz priče o politici i lovu, uživali uz vino i brendi. Početkom XVII veka u domovima pripadnika višeg i srednjeg društvenog sloja u Holandiji i Engleskoj uobičajilo se ispijanje zašećerenog čaja, često sa dodatkom mleka, uz zalogajčiće od lisnatog testa ili kriške hleba sa maslacem. Bogate porodice služile su čaj iz bogato ukrašenih servisa od čistog srebra ili kitnjastog porcelana. Sve do kraja XVIII veka, međutim, gosti su najčešće sa sobom donosili sopstveni escajg, zapakovan u nesesere – raskošne kutije u koje su se pakovali nož i viljuška. Evropljani su poklanjali veliku pažnju posudi iz koje su pili čaj i druge gorke napitke. Tako je markiza od Pompadura, ljubavnica francuskog kralja Luja XVI, sama pravila nacrte za porcelanske servise za čaj, koji su izrađivani u kraljevskoj fabrici u Sevru. Osim servisa iz Sevra, na ceni su bili i oni izrađeni u nemačkoj kraljevskoj fabrici Majsen. Čaj i otmeno posuđe iz kojeg se ispijao postali su statusni simboli u evropskim zemljama.
Čuveni engleski običaj ispijanja čaja u pet sati nastao je u XIX veku. Započela ga je dvorska dama kraljice Viktorije, Ana Marija Stenhop, sedma vojvotkinja od Bedforda. Ručak se tada služio oko podneva i bio je oskudan, a na obilnu večeru valjalo je čekati satima. Da bi ublažila glad, vojvotkinja se dosetila da oko četiri sata popije šolju čaja i uz njega prizalogaji kolačić ili pogačicu, koje joj je posluga krišom donosila. Pošto joj je ova užina prijala, počela je da poziva prijateljice da joj se pridruže na čajankama, koje je svakodnevno održavala u pet popodne, u svojim odajama u zamku Bilver u kojem je provodila leta. Okupljanja uz sendviče sa puterom, probrane slatkiše i čaj postala su toliko popularna, da je vojvotkinja od Bedforda nastavila da ih organizuje i po povratku u London, pozivajući prijateljice da joj se pridruže kako bi „popile šolju čaja i prošetale”. Novi običaj brzo su prihvatile sve dame iz londonskog visokog društva, a zatim se proširio celom zemljom. Mnogi koji su čuli za engleski „veliki” ili, bukvalno prevedeno – „visoki” čaj, odnosno High Tea, pogrešno ga povezuju sa „čajem u pet” i koriste ovaj izraz jer im zvuči „elitnije”. High Tea je naziv za čaj koji se pije uveče, uz večeru. Umesto kolačića i peciva, koji se služe uz čaj u pet, uz „visoki čaj” jedu se meso, riba, jaja, hleb, puter, turšija, sir i kolači. High Tea nastao je u XVIII veku, u vreme industrijske revolucije, kada su se članovi radničkih porodica uveče okupljali za stolom posle napornog rada u fabrici kako bi večerali i okrepili se šoljom manje kvalitetnog čaja. Čaj koji su pili pripadnici siromašnijih društvenih slojeva podizao im je samopoštovanje i pružao iluziju o staleškom napretku, pa su se trudili da i posude iz kojeg su ga ispijali bude što lepše. Ovaj način ispijanja čaja ime je dobio zbog toga što se čaj pio za trpezarijskim, visokim stolovima, za razliku od „malog” čaja u pet, koji je služen sa niskih salonskih stočića, nalik na današnje stolove za kafu.
Tek kada su i na evropskom tlu pronadene zalihe kaolina, fine gline koja je osnovni sastojak potreban za pravljenje porcelana, počela je proizvodnja porcelanskog posuđa i na starom kontinentu. Saksonski knez, hedonista i rasipnik Avgust Silni, želeći da napravi zlato, zatočio je mladog alhemičara Johana Fridriha Betgera u svoj zamak Albrehtzburg. Tragajući za formulom za pravljenje zlata, Betger je 1708. godine pronašao kaolin – sastojak koji je nedostajao da bi se ispekao savršeni beli porcelan, koji bi zamenio skupe sudove uvožene iz Kine. Umesto žutog, dobijeno je belo zlato, kako neki i danas nazivaju plemeniti, ručno rađeni porcelan. Avgust Silni, koji je u međuvremenu postao kralj Poljske, odlučio je da unovči pronalazak mladog alhemičara i 1710. godine u obližnjem Majsenu osnovao je prvu manufakturu u kojoj je proizvoden porcelan. Skrivena iza visokih planina, radionica u Majsenu čuvala je tajnu pravljenja belog zlata koje je prodavano širom Evrope. Želeći da usavrši svoje proizvode od porcelana, Avgust Silni je 1719. godine doveo najbolje slikare i vajare koji su stvorili nove oblike posuđa i porcelanskih figurica i napravili fantastične kombinacije boja i motiva. Grad Majsen 1776. godine promenio je ime u Albrehtzburg, a fabrika je 1861. godine, deo po deo, premeštena u Trebištal, gde se i danas nalazi. Primat fabrike porcelana u Majsenu ugrozio je tek pronalazak kaolina u blizini Limoža u Francuskoj, polovinom XVIII veka. Pre otkrića kaolina, u Limožu je postojala duga tradicija grnčarstva. Manufakturnu proizvodnju fajansa – posuda od pečene bojene i glazirane gline, zamenio je porcelan. Prva fabrika porcelana osnovana je 1784. godine u Sevru. Proizvodnja je stalno usavršavana a već početkom XIX veka u Limožu je pravljen najfiniji i najbelji porcelan na svetu. Prve engleske fabrike porcelana izdvajaju se po specifičnom načinu proizvodnje porcelana, tzv. „fine bone china”. Uobičajenim sastojcima za proizvodnju porcelana dodaje se i koštani pepeo, dobijen spaljivanjem životinjskih kostiju. Ova kombinacija otkrivena je polovinom XVIII veka, a gotovo celokupna svetska proizvodnja ovakvog posuđa i danas potiče iz Engleske. Fine bone china mekši je od tzv. tvrdog porcelana, ali je izdržljiviji od mekog porcelana. Koštani pepeo zaslužan je za izuzetan sjaj i prozirnost engleskog porcelana, kojim se izdvaja od proizvoda iz drugih zemalja. Pored vrhunskog kvaliteta, engleski proizvođači porcelana vode računa i o besprekornom dizajnu i lepoti predmeta koji izlaze iz njihovih radionica. Izgled posuda i ukrasnih predmeta za fabrike porcelana iz Stouka na Trentu osmislili su poznati dizajneri kao što su Linda Barker, Džasper Konran, Džef Benks i Pol Kostelo. Da se iz dobrog posuđa slađe jede tvrde i mnogi svetski kuvari. Ukusna i maštovito aranžirana hrana ne može bez tanjira, činija i šolja čiji dizajn prati savršenstvo ukusa. Upravo iz tog razloga u radionicama fabrika u Stouku na Trentu nastaje i porcelan koji su dizajnirali nadaleko čuveni kuvari Džejmi Oliver i Gordon Remzi. Iskusne domaćice rado se opredeljuju za elegantno posuđe koje je za fabriku „Royal Doulton” osmislio Gordon Remzi, dok mladi na svojim zabavama sa uživanjem koriste šolje sa šaljivim porukama i jednostavne činije iz fabrike „Royal Worcester”, dela poznatog majstora kuhinje Džejmija Olivera.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com