Ovsište je naselje u opštini Topola, Centralna Šumadija, koje danas broji 500 stanovnika i nešto manje od 200 domaćinstava. U njemu se nalazi prototip stare šumadijske kuće i šumadijskog vajata, rekonstruisana učiteljska kuća... Selo ima školu, prodavnicu, crkvu i „trepezar“, sabirno mesto meštana, posebno za seoske slave, Sv. velikomučenika Prokopija, sa opremljenom kuhinjom, kapaciteta do 200 mesta. U ovom selu je rođen veliki srpski satiričar i pripovedač Radoje Domanović.
Svakog leta Ovsište naraste dva i tri puta, zbog onih koji traže osveženje na otvorenom bazenu. Za ljubitelje šetnji okolni puteljci, od kojih neki vode i na brado Oplenac, predstavljaju poseban izazov. Selo se nalazi na desnoj obali reke Jasenice, na kojoj su nekada radile vodenice, ali već trideset godina nemi su svedoci odlazaka meštana iz sela i njegovog tihog umiranja. Tu su i brojne napuštene kuće, one urušene, u koje se nije vratio život posle Drugog svetskog rata, i one, napuštane poslednjih dvadeset godina. Ali, ima i onih koji nikada nisu pomislili da odu iz Ovsišta. Jedna od njih je gospođa Nadežda Nada Lukić, rođena 29. novembra 1926. godine, jedan od pet stavnovnika ovog mesta koja planira da nadživi stotu. I pored ne malih godina može da se pohvali zdravljem i krepkošću. Takođe sinom i ćerkom, od kojih ima pet unučadi, a od ovih šest praunučadi. Za sada. Rođena je u Ovsištu, u familiji Nikolić, završila mesnu osnovnu školu, i to kao najbolji đak. Tu se udala, rodila i odgajila decu. Majka joj je rano umrla, ostavila nju, brata, sestru i oca 32 godine starog, koji se ponovo oženio tek pošto je decu izveo na put. Siromaštvo je bio jedini razlog što otac, predlog školskog nadzornika da je pošalje na dalje školovanje, nije mogao da prihvati. Ali, i ta četiri razreda, Nadeždi su bila dovoljna da se u svom radnom veku, kao majka, domaćica i šnajderka, pokaže kao prva i najbolja. Kada je trebalo kopati, žnjeti, a to je radila od dvanaeste godine, bila je najbrža. Kada je trebalo plesti, vesti i tu je bila prva. Niko nije mogao da se sa njom takmiči. Svoje majstorstvo pokazala je šezdesetih na polaganju majstorskog ispita za krojačicu. Ispit je podrazumevao da se izvadi kroj i po njemu sašije neki odevni predmet. Ona je mimo svih pravila, zamolila ispitnu komisiju da to uradi po svome, i da na osnovu toga vrednuju njeno umeće. Dozvolili su joj, a kada je završila rekli: „Svaka čast.“ Šila je svima u selu, donosili su joj narudžbine i iz okoline, čak iz Topole. Od posteljine, do donjeg veša, pantalona, haljina i kaputa, jer konfekcije nije bilo. A ljudi k’o ljudi, pogotovo žene, uvek su volele lepo da se nose. Bilo joj je potrebno samo da vidi da bi znala kako to isto, možda i bolje da sašije. A šila je donedavno. Sada joj je vid malo oslabio, ruke baš ne slušaju, ali... Postoje uspomene, sećanja, dovoljna da se sagleda razlika nekad i sad.
- Nekada se živelo teže, ljudi su možda bili siromašniji, ali su bili srećniji. Svi smo mi mislili da nam je lepo. Svuda smo išli peške. Moj deda je išao peške i do Kragujevca, gde je školovao ćerku, punih 30 km natovaren namirnicama. Jednu torbu prebacio bi preko desnog ramena, drugu je stavio u levu ruku, a u desnu štap. Imao je on para, tri banke za autobus, koji je vozio do sela Čumića, ali ih je metao u džepčić i za njih kupovao so, šećer i gas. Govorio je da mu je lepše da ide drumom nego da sedi sam u sobi stare kuće sa zemljanim podom, u kojoj je živeo. Najživlje je bilo oko Gavrilovića i Srećkovića vodenica. Ljudi su dolazili iz okolnih mesta, i danju i noću natovareni žitom. Sada su zabataljene i nema naznaka da će biti obnovljene. To više nikome ne treba. Danas žene ni hleb neće da umese. Ja sam vodila krave na pašu, orala, sejala, vršala žito, radila vinograd. Danas za sve postoje mašine. Muškarci rade, a žene rađe idu u prodavnicu - priča gospođa Nadežda Lukić, kivna na današnji način života bez reda i discipline. Tvrdi da kada bi svi zasukali rukave Šumadija, kraj oko Topole, poznat po voćnjacima i vinogradima, doživeo bi preporod. Nema više ni onih zabava za dugih zimskih večeri, kada su žene vezle, prele, pevale, a muškarci igrali mice, karte, pričali. Znala je da se zametne i pesma uz koju su se jeli uštipci, kokale kokice. Suve šljive, ne kao ove današnje, već one prave, prirodno osušene, one koje se kada stignu cepaju, pa se suše na crepu po vasceli dan. A noću se skidaju da po njima ne padne rosa. Sutra dan opet stavljaju na crep i sve dok se dobro ne osuše. Onda se stavljaju u košare i okače da ne dođe nešto i da ih ne uprlja, a da imaju „vetromešinu“. Gospođa Nadežda smatra da je rad najzaslužniji za njeno zdravlje i njenu dugovečnost. Bez rada, veli ona, nema ni zdravlja ni života. Radi koliko možeš, odmaraj se, ali ne poželi tuđe, a svoje čuvaj. Suludo je po njoj i što svi pričaju o gladi, a hleb se baca na sve strane. Gospođa Nadežda Lukić živi sa sinom Verkom i snajom Miljojkom, prvim domaćinima koji su po nagovoru TO Oplenac, po povratku iz Švajcarske, u kojoj su godinama radili, osnovali ugledno seosko domaćinstvo, i postavili visok standard u ovoj delatnosti. Dvorište ovog domaćinstva na konkursu „Dani otvorenih dvorišta“ nagrađivano je za najlepše u kraju. Povrće pod plastenicima i puna ostava džemova, pekmeza, sokova, ajvara i drugih proizvoda krase ovo domaćinstvo. Naša sagovornica kaže da nema za čim da žali, da joj je i danas lepo, njena deca vredna, a za snaju ima samo lepe reči. Ona samo smatra da bi tako trebala da izgleda svaka kuće.