Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Gradski muzej Bečej: Kako privući i zadržati turiste u svom mestu

  • PDF
  • Prethodna
  • 1 of 5
  • Sledeća

            Kulturni turizam je kao najbrži način upoznavanja turista, bilo da se radi o domaćem ili stranom gostu, sa lokalnom zajednicom, primarni deo svih vidova turizma. Iako je Gradski muzej Bečej (Glavna ulica 25), smešten u zgradi iz 1925. godine koju očekuje sveobuhvatna rekonstrukcija, trenutno ograničen na skroman izložbeni prostor, i dalje je čuvar pokretnog kulturnog nasleđa bečejske opštine i nekadašnjeg starobečejskog sreza.

Izložba pod nazivom „Narodno graditeljstvo Mađara u srednjem Banatu“, autora Branislava Milića - etnologa Zavoda za zaštitu spomenika kulture Zrenjanin, primer je koji to potvrđuje. Značaj ovakvih postavki nije vezan samo za goste sa strane, već i za domiciono stanovništvo, koje želi da svoje znanje proširi, ili nešto novo nauči o zajednici u kojoj živi.
            Po rečima Nemanje Karapandžića, kustosta-istoričara Gradskog muzeja u Bečeju, osim kuća u srednjobanatskim mestima sa pretežnim mađarskim stanovništvom: Novom Bečeju, Tordi, Lukinom Selu, Novom Miloševu (Beodri), Novom Itebeju, Tobi, Novoj Crnji, Mihajlovu, Hetinu, Belom Blatu, Banatskom Dvoru i najmlađem Mužji, poreklom iz Županije Čongrad, okoline Segedina i Bekeške županije, autor se bavio i uzrocima doseljavanja mađarskih plemena iz njihove prapostojbine u Panonsku niziju i prihvatanja hrišćanstva sedamdesetih godina X veka, čime je okončana njihova viševekovna epoha seoba.
            Izložba je i jednim delom čitanka iz opšte istorije Banata, pa tako saznajemo nastanak svakog od gore navedenih naselja i uzroke njihovog formiranja, kao i njihove prve stanovnike.
            Saznajemo da je mađarska zajednica dala značajan doprinos razvoju kulture stanovanja, u svojoj prepoznatljivosti i jedinstvenosti, ne samo u Banatu već i celoj Vojvodini. To nisu spomenici kulture, ali su svedočanstva narodnog stvarlaštva, kojima se autor bavi, od XVIII do sredine XX veka.
            Ovde je pre svega bilo reči o arhitekturi, odnosno narodnom graditeljstvu i njegovim specifičnostima. Upadljivo je što se pojedini elementi ponavljaju na objektima u svakom od ovih mesta. Najstarija je primer kuće iz XVIII veka sa jednim prozorom do ulice. Najstarije kuće imaju zidove od naboja, sa simetričnim krovnim ravnima, i sa dve prostorije, kuhinjom i sobom, bez trema. Razvoj narodnog graditeljstva mađarskih stanovnika išao je u pravcu dogradnje zadnje sobe koja je služila za boravak ukućana i spavanje, dok se prednja ili „čista“ soba koristila samo u specijalnim prilikama. U drugoj polovini XIX veka događen je trem duž dvorišne fasade koji podupiru drveni stubovi, što izaziva asimeriju krovne ravni. Drveni zabat  zamenjen je zidanim, koji menja spoljašnji izgled kuće. Takođe, dva ulična prozora dobijaju treći otvor - ulazna vrata. U Itebeju postoji nekoliko kuća iz druge polovine XIX veka zidanih u stilu tradicionalnih kuća panonskog tipa, sa godinom upisanom na zabatu. Sredinom XX veka „moderan“ je otvoren trem, a sa fasade kuća sklanjaju se ukrasi. Uklanjanjem zabata sa dekorativnim elementima čija je simbolika definisala identitet i karakter domaćinstva i postavljanje treće krovne ravni nad uličnim zidom, zauvek je izbrisala tradicionalni ambijent seoskih ulica u Banatu.
            Kako se vremenom menja način gradnje kuća, tako se menja i odnos prema ulici, Novije kuće su uvučene metar do metar i po, a do ulaza vode tri-četiri stepenice.
            Beloblatske tradicionalne kuće razlikuju se od drugih po trščanim krovovima, zbog trske koja je obilato rasla u okolini i koja je bila izvor prihoda. U Banatskom Dvoru postoji nekoliko kuća iz polovine XIX, i nekoliko iz poslednjeg talasa kolonizacije s kraja XIX veka. Najstarije, dvodelne i bez trema, tokom vremena su dobile trem, čime je menjano lice fasade, dodavanjem još jednog otvora za vrata ulaza u trem. U ovom mestu jedna kuća je posebno zanimljiva jer je uz nju na uličnoj regulacionoj liniji postavljen sakralni objekat malih dimenzija nalik na kapelicu. Objekat iz 1909., danas je u vlasništvu Čipak Maćaša, zvonara u rimokatoličkoj crkvi, unuka njegovog prvog vlasnika, orguljaša u lokalnoj crkvi. Meštani ovu kuću zovu „kuća kantora“.
            Ova i slične izložbe govore o preduslovu razvoja turizma kao najefikasnijem načinu valorizacije kulturnih vrednosti. Svako turističko putovanje nosi elemente kulture, samim tim što učesnika premešta iz jednog kulturnog ambijenta u drugi. Lokalna kultura je važno obeležje destinacije, a zahvaljujući turizmu postaje najvažnija stanica ne samo upoznavanja, već i razumevanja tog mesta.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com