Fri03292024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Srbija - čarobni predeo oslikan voćem

  • PDF
  • Prethodna
  • 1 of 5
  • Sledeća

            Projekat pod nazivom „Staro i nestalo voće Srbije“ autorke Aleksandre Savić, muzejskog savetnika Prirodnjačkog muzeja u Beogradu, pokrenut je iz potrebe zaustavljanja procesa nestajanja starog voća na tlu Republike Srbije. Rezultati istraživanja sakupljani od doba Nemanjića i prvih sačuvanih zapisa o voću na našem tlu, što nikako ne znači da ga nije bilo i ranije, konsultujući literaturu, a pre svega obilazeći terene i neposrednim kontaktom sa ljudima koji dugo pamte, široj javnosti saopšteni su putem izložbi, dečijih radionica, kataloga. I svuda je publika bila vrlo zainteresovana i reagovala emotivno.

            Bogatstvo i raznovrsnost voćaka naših prostora
            Proces prikupljanja, obrade, beleženja vrsta jabuka, krušaka, šljiva, dunja, kajsija, bresaka, mušmula, oraha, potvrdio je izuzetno bogatstvo i raznovrsnost voća na našem prostoru, promovisao ruralnu baštinu i afirmisao tradicionalne vrednosti sa krajnjim ciljem očuvanja starih, autohtonih sorti, značajnih sa stanovišta etnologije, istorije, poljoprivrede. Osim kao kulturno-istorijskog dobra, vrednost starih sorti ogleda se u prilagođenosti podneblju i otpornosti na bolesti i parazite. Njihovom zaštitom i očuvanjem obezbedio bi se kvalitetan sadni materijal za organsku, biodinamičku i permakulturnu proizvodnju.
            Da li ste čuli za: jabuku - Petrovaču, Pamukliju, Ružicu, Šarunku, Funtaču, Masnjaču, Devojačku crvenku, Krstovaču, Šimširku, Ovčiji nos, Slatkaru, Prespanku, Tetovku, Kožaru, Budimku, Đulicu, Rebraču, Senabiju, Kolačaru..., krušku: Jagodarku, Vidovaču, Ilinjaču, Petrovčicu, Mirisavku, Lubeničarku, Sijerak, Medunak, Stambolku, Okruglicu, Mesnjaču, Jarac, Takišu, Karamanku, Bazvu, Jeribasmu, Kaluđerku, Tepavac, Miholjaču, Zimnjaču, Lončaru, Ovčaru, Kantarušu, Turšijaru..., šljivu: Crvenu ranku, Požegaču, Belošljivu, Okruglicu (Dragačevku), Crveni piskavac, Gorčivku, Goveđaču, Turgulju, Panađurku, Moravku, Bardakliju, Pandaru... U Srbiji bogatoj prirodnim lepotama i rodnom zemljom vekovima je uzgajano voće sa čijim se kvalitetom mnoge današnje sorte ne mogu uporediti. Iako retke, neke stare sorte se još uvek mogu pronaći na našem području kao pojedinačna stabla ili u manjim zasadima. Neke stare sorte voća su zauvek izgubljene ili su na pragu da nestanu.
            Osim usko stručnog, istraživanje je autorku dovelo i do zanimljivih saznanja:
            - Jabuka - Budimka nije nazvana po Budimu, gradu u tadašnjoj Austrougarskoj, već po župi Budimlju (Polimlju), gde je Sveti Sava (u Đurđevim stupovima, XII vek) organizovao kalemljenje i gajenje odabranih vrsta voća, posebno kraljice voća - jabuke. Sasvim je izvesno da su Budimku kaluđeri iz manastira Studenice, Pridvorice, Kovilja, Arilja, doneli iz Budima i  razmnožili je prvo na manastirskim imanjima, a potom i po celoj tadašnjoj Srbiji.
            Sve je imalo logiku
            - Imena starih sorti su neverovatno slikovita i opisna. Voće je nazivano po karakteristikama ploda: jabuka zelenog ploda - Zelenika, slatkog - Slatkuša (Slatkara); sa izbočinama nalik rebrima - Rebrača, malo krupnija - Funtača (jer je težila jednu funtu (250 -300g), mekanog mesa - Pamuklija; po vremenu zrenja: kruška - Jagodarka stizala je u vreme zrenja jagoda, krajem maja, početkom juna i imala plod velične jagoda, pa je u jedan kilogram išlo 30 i više plodova. Vidovača sazreva oko Vodovdana, Ilinjača oko Ilindana, Miholjača - oko Miholjdana; Pšeničarka - kada zri pšenica, Ječmenjača - kada zri ječam. Zimnjača - je zimska kruška; po obliku naziv su dobile kruške - Lončara (oblik grneta), Arapka (zbog smeđe pokožice), Lubeničarka (crvenkastog, sočnog mesa i muskatnog mirisa koji podseća na lubenicu).
            - Ove sorte se u naučnoj literaturi nalaze pod autohtonim imenima. Npr. Lubeničarka nema latinski naziv, što je jedan od dokaza njene autohtonosti.
            - Voće se nekada gajilo ili u okviru manastirskih imanja ili velikih feudalnih poseda i to uglavnom jabuke i kruške, jer je klima bila, kao i danas, najpogodnija za uzgoj ovih voćnih vrsta. Osim u svežem stanju, voće se sušilo, čuvalo u trapovima (u rupi u zemlji obloženoj daskama i prekriveno slamom).
            Jabuka - za sve prilike
            - Šljiva se u Srbiji odomaćila nešto kasnije u većem obimu, pre svega zbog isplativosti, jer je za razliku od jabuke i kruške imala sitniji plod i bilo je potrebno više stabala za istu količinu roda jabuka ili krušaka. Stalne migracije stanovništva iz pasivnih krajeva (Stari Vlah, Zlatar, Prijepolje) u plodnu Šumadiju i zakona da porodica koristi sve što se u njenoj okolini nalazi, odvraćalo je stanovništvo od uzgoja šljive. Tek krajem XVIII i početkom XIX veka, kada su se porodice stacionirale na jedno mesto, bilo je isplativo gajiti i šljivu. Godine 1834. u selu Lunjevica (Gornji Milanovac), zabeleženo je 228.568 stabla šljive, 23 stabla po glavi stanovnika.
            - Šljive su se koristile u svežem obliku, sušile i kuvao se pekmez. Pravili su se i kolačići od suvih šljiva sa orasima i lešnicima. Početak pečenja rakije odomaćen je nešto kasnije, jer ljudi nisu imali načina da je skladište. Manje količine čuvane su u zemlji (slično trapovima), ali tek sa pojavom bakrača, drvenog i bakarnog, počela je masovnija proizvodnja rakije.
            - U Srbiji je bilo puno vinograda koje su gajili bogati ljudi. Bogati su pili i vino, dok su siromašni tokom XVI i XVII veka pili tzv. Vinoš ili Šljivoš - vino od šljiva.
            - Problem zagađene vode rešavan je pravljenjem Vodnjike - slatkasto gaziranog napitka, od kruške - Takiše i Mušmula, ponekad i jabuke, koji se dobijao prelivanjem svežih plodova ključalom vodom.
            - Značaj jabuke je višeslojan. I danas govorimo o njoj kao o svetom drvetu. Njome se iskazivala ljubav, pozivalo u svatove, za zdravlje se darivala novorođenčetu, nosila na Slave. Tek pošto bi pogodio visoko postavljenu jabuku, najčešće na visoko drvo ili krov kuće, mladoženja je mogao da izvede mladu. Do danas je sačivan običaj ostavljanje jabuke za dušu pokojnika na groblju.
            - Posvećeni čuvari starih sorti i običaja su i domaćini koji su svoje kuće i okućnice stavili u funkciju etno turizma. Poput vinara, koji putnicima uz vino od autohtonih sorti, otkrivaju zanimljive stranice istorije i kulture svoga kraja, tako i ovi domaćini, bogatstvom svojih voćnjaka i bašti, te prikazima „kako se nekada živelo i radilo“ privlače one koji žele nešto novo da čuju, nauče, probaju: rakiju od šljive - Takiše, pekmez od jabuke - Šimšarke ili Ovčijeg nosa...
            Staro voće Srbije - i hrana i lek
            - Ovo istraživanje nije značajno samo za naš život i nije u pitanju samo poljoprivreda, već i istorija, botanika, etnologija. U svrhu projekta koristila sam različite izvore. Bazu za zahtevno terensko istraživanje sam našla u zbirci starog voća koja se nalazi u herbarskom obliku u Prirodnjačkom muzeju, koristila sam mnoge istorijske izvore, stare knjige, spise iz XIX i sa početka XX veka.
            - Ispalo je da je staro voće daleko atraktivnije nego što se mislilo. Kada bi ponovila projekat nazvala bih ga „Staro voće Srbije“, jer ono nije nestalo. Posle nekoliko godina priče i istraživanja vidim da je to jedna neverovatna tema, širok resurs za koji su ljudi jako zainteresovani. Počeli su samostalno da istražuju, hoće da gaje jabuku Šumatovku i danima zovu Muzej pitajući gde mogu da nađu tu sortu. To je voće koje se lako razmnožava i potrebna je samo ljubav i motivacija. To voće nije značajno samo kao genetski resurs, kao potencijal nekih njegovih karakteristika. Ono je značajno i kao hrana i kao lek - istakla je Aleksandra Savić.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com