Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Selenča, selo sa jednom nošnjom i dve zastave

  • PDF
  • Prethodna
  • 1 of 9
  • Sledeća

Na 44. Novosadskom sajmu turizma, u organizaciji Turističke agencije Magelan i Biljane Marčeta, podržane od Sekretarijata za privredu Vlade Autonomne pokrajine Vojvodine, u akciji Bogatstvo različitosti,

mogućnost da se predstave imala su deset top sela u Vojvodini, i još deset koja su na dobrom putu da to postanu. Malo je reći da je ovaj kutak hale Masters novosadskog sajma bio najposećeniji, najzanimljiviji, najveseliji i još mnogo što šta, jer su se na jednom mestu okupili ljudi željni da se predstave sa svim onim najboljim što njihovo selo ima. Za to su dobili i prostor i vreme koje je bilo ponekad kratko da se pokaže sve ono što su predstavnici sela naumili, ali na red su čekali već nove ekipe sa novim sadržajima.
Jedno od najatraktivnijih predstavljanja imala je Selenča. Pažnju prisutnih, privuklo je “kićenje neveste” iz ovog sela sa pretežno slovačkim življem, a povod da se Selenčani predstave ovom nesvakidašnjom atrakcijom je običaj koji se na neki način, u ovom selu, neguje i danas.
Posebno zadovoljstvo, bio je razgovor sa dr Svetlanom Zolnjan, direktoricom Osnovne škole”Jan Kolar” iz Selenče, koja je igrom slučaja potomak “majstorica” u izradi venaca za neveste, umeća kojim se bavila njena majka, baka… O Selenči i njenoj tradiciji, i  svakodnevnici, gospođa Svetlana Zolnjan kaže:
-Selenča je pitomo selo u opštini Bač sa oko 3.000 stanovnika, od kojih su 95% Slovaci. U Selenči postoji jedan vrtić i jednojezična osmogodišnja osnovna škola, sa sve manje đaka, kao i u većini vojvođanskih mesta. Ono po čemu se Selenča razlikuje od drugih sela i zbog čega je treba obavezno posetiti je sledeće. Ono je nekoliko puta proglašavano za najčistije selo u Vojvodini, i Srbiji, i predstavlja uspešan i zanimljiv miks tradicije, korišćenja prirodnih potencijala i novih ideja. Zato vredi pogledati jednu svadbu sa raskošnom i jedinstvenom slovačkom nošnjom, zatim kako se prave metle, i na kraju,  kako je Selenča postala lider u proizvodnji zdrave hrane u Srbiji.
-Negovanje tradicije i čuvanje naših običaja su u isto vreme i naš podsticaj da idemo dalje. Naši gosti vole da oblače i da se slikaju u slovačkoj nošnji i ponesu taj osećaj bogatstva različitosti kao uspomenu, sa sobom. Naša, po svemu posebna, atraktivna nošnja je nešto što je deo svakog domaćinstva, ne držimo je kao eksponat u vitrinama škola, kulturno umetničkih društava, etno kućama, ona je pratilac slovačkog naciona, jedna posebnost koju je radan i miroljubiv slovački narod zadržao i razvijao tokom svoje istorije. U etno kući postoji pored aktuelne i stalna postavka u kojoj je izložena najstarija sačuvana narodna slovačka nošnje iz Selenče iz 1905. godine. Svakih 10-15 godina nošnja pretrpi izvesnu modifikaciju i dodatak, a mi se trudimo da je zabeležimo u našoj postavci.
-Još uvek se u Selenči neguje ritual da mlada oblači narodnu nošnju u nedelju pre svadbe, i ide u crkvu. Nošnja je menjala svoj oblik, a najviše promena je doživela tzv. gornja suknja i različita je u Bačkoj, Banatu i Sremu. Banat je uvek nakako bio siromašniji od Bačke pa je i gornja suknja slagana u falte, što je do dan danas zadržano. U Bačkoj, je bilo važno da suknja bude što šira, pa su donje podsuknje  štirkane, oblače tri, pa preko toga ide gornja suknja. Pre par godina, kada je Selenča imala proslavu 250 godina doseljavanja na ove prostore, napravili smo modnu reviju nošnji kroz vreme i kako se moda menjala po selima. Od 1904. godine, kada su se preko podsuknji nosile samo duge, jednostavne suknje i bele bluze bez ikakavih ukrasa. Između dva svetska rata bluza počinje da se napred razrezuje, mada je i dalje bela sa trakama i vezenim mašnama,  bez drugih ukrasa, sa samo tri dugmića. Suknja dobija donji karner, koji je sve duži. Na donji karner su se prvo prišivale trake da bi se 70-tih godina počeli šiti ukrasi sa šljokicama, koji se i danas mogu videti na nošnji u Selenči. Na suknju se uvek stavljala svilena čipka koja je bila prvo ručne izrade, vremenom zamenjena mašinskom. Bluza, koja je danas bogato izvezena ručnim radom, 70-tih, 80-tih godina zamenjena je mašinskim. Tako je nošnja menjala postepeno oblik, da bi krajem sedamdesetih godina dobila formu koju ima danas. Venac se danas stavlja devojkama na glavu da bi se slikale i, prema običaju, otišle u crkvu u nedelju pre svadbe. Do početka sedamdesetih godina nevesta se venčavala u narodnoj nošnji, a do kraja šezdesetih, je nevesata na venčanje išla u crnini. Jedino je venac bio šaren. Venec danas teži, u zavisnosti koliko je cvetića u njemu, negde oko 3,5 kilograma i ima više od 3.000 cvetića od štirkanog belog platna. U sredini svakog cveta je perlica i oko venca se stavljaju rese sa šljokicama, da bi bio što kitnjastiji. Imam utisak da su venci u Selenči, Bačkom Petrovcu i Kisaču najveći, sa najbrojnijim cvetićima za razliku od Pivnica, gde je venac sličnog oblika, ali puno niži. Venac kojim smo danas na Sajmu stavili na glavu devojčice, imao je dimenzije 82x53 santimetra. On se vezuje za kosu,  kiku ili konjski rep devojke, što predstavlja ozbiljan teret za glavu,. Na glavu se stavlja venac, a parta je samo naziv za prednji deo, koji se stavlja ispod perili i simbolizuje devičanstvo kod neveste.
-Običaj je da se u široke suknje oblače i deca i devojke, a i starije žene, i šiju se od različitog materijala, zavisno od prilike i godišnjeg doba. Pliš je bio najzasupljeniji zimi, a u zavisnosti da li se našnja oblačila za svečanu, radnu ili svakodnevnu priliku zavisio je i materijal. Kašmir, od kojeg su se šile gornje suknje, je najstariji i datira negde između 1910-1915. godine, i kupovan je u prodavnicama tekstilne robe koje su jevrejski trgovci držali u Selenči. Postoji i specijalan rituala kako se kašmir održava. Pere se umesto praškom i sapunom, žutom zemljom,  glinom, koja se utrljava u materijal i ispira isključivo hladnom vodom, jer kašmir je materijal koji pušta boju, pa da se ne bi izgubio prvobitni dezen i šarolikost, pere se na ovakav način.
-Uvek je interesantna priča kada naša folklorna grupa nastupa van granica Srbije. Tada stranci u čudu pitaju kakve su to nošnje, jer ne mogu da povežu srpsku zastavu ispred koje nastupamo i nošnje koju nosimo. Mi im tada objašnjavamo da smo preko 250 godina na ovoj teritoriji, da smo sačuvali, jezik, tradiciju i nošnju matične zemlje, da kao obeležje naše Selenče nosimo grb našeg sela, dva jelena sa srcem u sredini i da se konferansa čita uvek na srpskom i slovačkom jeziku, a po potrebi i na engleskom, i da to sve funkcioniše bez ikakavih problema. Čude se kada im kažemo da se u jednom selu govori jednim, a u drugom selu drugim jezikom, i da sve funkcioniše u skladu i harmoniji, što je strancima nepojmljivo, a nas zabavlja.  
-Ali, Selenča nije samo čuvar tradicije. Svakog oktobra u našem mestu se održava Festival slovačkog muzičkog stvaralaštva „Zlatý kľúč”. To je 31 festival slovačke zabavne novokopanovane muzike, na kojem je od 1972. godine sa prekidima otpevano preko 700 kompozicija, sa ciljem bogaćenja radijskog i televizijskog fonda. Festival je finansijski podržavan iz matične zemlje, a pravo učešća imaju svi koji se prijave. Jedini uslov je da tekst bude na slovačkom jeziku. I to je glavna manifestacija u našem mestu. Prošle godine su pobedile “Lude krave” sa svojom kompozicijom, pre toga Slovenka Benkova iz Bačkog Petrovca, pa Marina Kaňová…
-Stanovništvo Selenče se bavi mahom poljoprivredom, koristi izvrsne prirodne  resurse pa je pre desetak godina započeo svoj pionirski projekat i „Zdravo organic“ u Selenči. Danas je to ozbiljna kompanija koja zapošljava preko 300 radnika. U Selenči je formiran i Centar za razvoj organske hrane u Srbiji, specijalizivan za uzgajanje ratarskih i povrtarskih useva.
-Ipak, Selenča je najpoznatija po metlarstvu. Na prostorima Selenče se gaji sirak metlaš od kojeg se naše metle izrađuju. Postoji podatak da se godišnje iz Selenče izveze 100.000 metli. Metle prave privatnici koji su osnovali udruženje i samostalno nastupaju na tržištu. Čak su i za vreme embarga sarađivali sa Italijanima, i preko Italije su čuvene metle iz Selenče, odlazile širom Evrope. Metlarstvo se razlikuje od drugih zanata, jer se ne uči u školama, već se veština prenosi sa generacije na generaciju, tako što mladi uče od starijih direktno u proizvodnji. Sirkova metla je popularna i po tome što je izrađena od prirodnih sirovina, i samo su ekseri, žice i vlakno kojim je metla sašivena, nerazgradivi.
- Kada dođete u Selenču obavezno morate probati svadbeni kolač koji se pravi u petak pre svdbe, i raznosi se bukvalno po čitavom selu, da ga ljudi probaju. To je specijalitet koji se pravi samo u Selenči.
-Selenčani su ponosni i na Jana Čajaka mlađeg, koji je ceo svoj kjiževni opus posvetio Slovacima na Donjoj zemlji, našim precima, koji  su u XVIII i XIX veku doseljeni iz Slovačke. U svojim knjigama opisao je žvotne prilike Slovaka mahom u Vojvodini, a i njegov otac i njegov deda bavili su se književnim radom.
O Selenči se može ispričati puno zanimljivosti, ali koju ne možete razumeti ako ne odete u Selenču i ne osetite jedinstven puls kojim ovo mesto živi. Svojom predstavom na Sajmu turizma u Novom Sadu, Selenčani su zaintrigarali mnoge, ostavili ih zadivljene i začuđene bogatstvom, duhom i energijom koju su proneli  Masters centrom. Nama  ostaje da nađemo zgodan razlog da ih što pre posetimo.

 

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com