Fri03292024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Slavko Vesković poslednji karlovački bačvar

  • PDF

Na zidu stoji crno beli poster velikog formata, iz nekog posleratnog vremena. Na njemu je dvorište prepuno buradi, bačvi, kaca, kačica, čuturica, vandli, kanti, ručki, čabrica, alata okačenog o klinove ispod strehe naherene čerpićare i čovek, na trenutak prekinut u poslu, zarad fotografisanja. Čovek je držeći, srednjih godina i slobodno bi se moglo reći lepih crta lica, vitog stasa i velikih ruku. A ispred te, setom obojene slike, koju je nagrizla patina vremena stoji jedna gospođa sa dvoje dece. Dugo posmatraju sliku. S vremena na vreme gospođa pokazuje na deo fotografije za koje misli da će deci biti interesantan, ponešto objasni deci, osećajući da je ovo podesan trenutak za evociranje uspomena, svojih, na svoje detinjstvo.
Kako kasnije otkrivamo pred slikom se nalazila gospođa Milena Vrbaški, istoričar umetnosti i kustos Galerije Matice srpske sa unucima. Fotografija koja je zaokupila njenu pažnju je deo upavo postavljene izložbe “Vinogradarstvo i vinarstvo Fruške gore” u Zavičajnoj zbirci u Sremskim Karlovcima, autorke Dušanke Marković, a na njoj se nalazi deda Milene Vrbaški i čukundeda, Slavko Vesković, poslednji karlovački bačvar.   
-Ovu fotografiju je snimila moja majka, seća se gospođa Vrbaški. Dedin „verkštet“, radionica, nalazila se u produžetku dvora barona Rajačića, Ilion-a, na mestu današnjeg Doma zdravlja. Sećam se da je tu bila jedna taraba, skromna kućica i šljive uz tarabu i u produžetku kuće je bio „verkštet“, u kojoj nije bilo električne struje, samo zidana peć i petrolejka, gde smo uveče sedeli i jeli  baren krompir u ljusci, kiseli kupus i pričali. Okolo je uredno po zidovima radionice visio deda Slavkov alat. Inače, orginalnu bačvarsku radionicu moga dede, otkupio je Muzej grada Novog Sada. I dedin alat je sačuvan, a stručnjaci iz Muzeja su rekli da i danas može biti u funkciji. Njegov alat je bio kombinacija sečiva od prvoklasnog austrjskog čelika specijalno naručivanog iz inostranstva i drvenih delova koje je sam izrađivao. Tako je bilo ne samo jeftinije već i prilagođeno njegovoj ruci.
-Deda Slavko je umro u svojoj 80-toj godini i sahranjen je na Čeratskom groblju u Sremskim Karlovcima 1969. godine. I od tada, koliko ja znam, nema bačvara u Sremskim Karlovcima. To je zanat koji se ugasio, ali znam da bačve deda Slavka traju i danas. Inače je deda Slavko bio rodom iz Beočina. Bačvarski zanat je izučio kod poznatog novosadskog bačvara Franca Bauera, a prvu radnju posle položenog majstorskog ispita otvorio je u Beočinu, o čemu svedoče fotografije iz 1909.godine. Iz Beočina se preselio u Sremske Karlovce, a prethodno je prodao dve kuće i dva mlada vinograda. Za vreme Velikog rata bio je teran kao zarobljenik u Rusiju. Tamo je radio kao bačvar u fabrici špiritusa u Penzi (oko 1.000 kilometara jugoistočno od Moskve). Pred Drugi svetski rat je u Novom Sadu napravio najveće bure u državi, a treće u svetu, zapremine jedanaest vagona ili 11.000 litara, o kome takođe imamo sačuvanu fotografiju.To bure bilo je ustvari jedinstvena Fabrika sirćeta vlasnika Simona Rajnera, smeštena na uglu Temerinske i bivše Kamberove, danas Ulice Jovana Cvijića, uz kuću Rajnerovih.
-Do početka XX veka bačvarski zanat je bio zanat kojim su se bavili isključivo Švabe, a moj deda je bio po majci Evi, Nemac, i ja pretpostavljam da je na taj način ušao u branšu u kojoj, još u to vreme,  nije bilo Srba. Uz njega su radili njgov brat, takođe bačvar Ilija Vesković i njegov sin, učenik u zanatu, Dimitrije. Zajednički je bio i njihov rad na toj najvećoj bačvi u Kraljevini Jugoslaviji, a o postupku kako su je gradili i radili vredno je svedočanstvo moje majke, Nadežde Gojković-Vesković, opisano u članku izašlom u časopisu za kulturu i umetnost “Krovovi”iz Sremskih Karlovaca 2006. godine.
-Mušterije deda Slavka bili su vinogradari i vinari iz poznatih karlovačkih porodica. Spomenula bih samo neke: Popović-Smotra, Janković-Šoma, Dimitrijević-Roša, Štraser, Derdić, Svinjarević, Kolarović, Apatović, Harasti,  kao i Nikola i Jefta Rašković iz Bukovca, Dragutinović iz Zemuna, kao i monasi fruškogorskih manastira, posebno Velike Remete i Grgetega. Baveći se tim zanatom moj deda nikada nije stekao bogatstvo, nije bio imućan,  nije imao svoju kuću u Sremskim Karlovcima. Kada su bili iseljeni iz kuće na mestu na kojem je nikao današnji Dom zdravlja, porodica Vesković se preselila u iznajmljeni stan sa tri prozora koja su gledala na Ulicu Patrijarha Rajačića. To je bila treća kuća od ćoška sa desne strane sa zelenom kapijom kada se ide od česme Četiri lava. Međutim, od svog zanata iškolovao je ćerke Vidosavu, Nadeždu i Draginju i sina Petra. Meni je žao što moj brat od ujaka nije nastavio da se bavi tim zanatom. Bačvarski zanat je nekada bio u rangu graditelja muzičkih instrumenata. Svaka bačva bila je neponovljiva kreacija majstora na kojoj je on urezivao svoje otiske, žig najčešće u vidu inicijala ili monograma i godine kada je bačva napravljena, namesto reklame, podsetnik ko je tako dobru, jedinstvenu i neponovljivu bačvu izradio. Napravljene bačve i kace bile su najbolja reklama na osnovu kojih su stizale nove porudžbine.
I dok se porodica Vrbaški-Vesković priseća svog pretka i žali što u tom zanatu nema naslednika iz njihove kuće, izložbeni prostor daje mogućnosti da još nadogradimo svoja znanja o bačvarima i bačvarstvu.
Zanatstvo je oduvek pratilo razvoj vinogradarstva i vinarstva, a jedan od glavnih zanata u službi vinarstva, bio je bačvarski zanat. Posao bačvara, pintera ili kačara, nije bio samo izrada novih buradi, kaca, putunja, šafonja, nego i godišnji pregled  postojećeg podrumskog inventara, popravka starih buradi, menjanje oštećenih duga (bočnih strana buradi i bačvi)…
U drugoj polovini XX veka, fruškogorsko vinogorje je ostalo bez vinograda, a najkvalitetnije bačve, od hrastovog drveta iz grgurevačkih šuma, preko dudovih i bagremovih, ležale su godinama zaboravljene u podrumima. Danas mnogi žale što su u neko vreme takve rashodovane bačve i buradi bacali, da im ne smetaju. Sa izumiranjem vinograda na Fruškoj gori izumirao je i bačvarski zanat. Obnovljanjem zasada, novo grožđe pretakano je u pohronska burad, koja su zamenila drvena, ali ih vinari često smatraju “nužnim zlom”, jer šta je vino bez dobre drvene bačve? Danas su bačve opet na ceni, ali je trebalo čekati 40, 50 godina da taj zanat ponovo oživi.  U novije vreme restauriraju se stare bačve, popravljaju oštećene, jer patina vremena drvetu koje “pamti” daje vinu novi, poseban kvalitet, a nove bačve, em su skupe, em malo ko zna da ih napravi.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com