Tue03192024

Poslednja izmena:08:54:27 PM

Back KULTURA KULTURNA BAŠTINA Muzej Glavaševa kuća: Jedna kuća, mnogo priča

Muzej Glavaševa kuća: Jedna kuća, mnogo priča

  • PDF
  • Prethodna
  • 1 of 10
  • Sledeća

            Zavičajni muzej „Glavaševa kuća“ u ulici Josifa Marinkovića 69 u Vranjevu (nekada Glavnoj ulici br. 576), prvi muzej grada Novog Bečeja, primer je kako kroz sagu o jednom čoveku, u ovom slučaju doktoru pravnih nauka i velikom dobrotvoru Vladimiru Glavašu (1834 - 1909) može da se sagleda građanski život XIX veka.

            Muzej je za javnost otvoren 16. februara 2009., po izličitoj želji dr Glavaša, koji ju je zaveštao crkvi i uslovio da „ženska čeljad u nju ne sme da kroči 100 godina posle njegove smrti“, što je ispoštovano. Do trenutka otvaranja tri godine su vršeni temeljni građevinski i restauratorski radovi na njenoj obnovi, kako bi što vernije oslikala duh vremena u kome je domaćin, sa svojom majkom i dedom, živeo.
            Kuća je bogato opremljena bidermajer i aldojč stilovima nameštaja, ugradnim šifonjerima, ogledalima, škrinjama. Od nameštaja se još ističu sekreter od orahovine sa tajnim pretincima, spavaća soba prve klase gospodskog nameštaja tzv. aldojč stil sa italijanskim mermerom na natkasnama. U salonu se nalazi i klavir, a na zidovima porodični potreti, od kojih je dva uradio slikar Nikola Aleksić (1808-1873). Na jednom je Arsenije Glavaš, deda dr Vladimira Glavaša, koji je pre 200 godina sazidao ovu kuću, osnovao prvu osnovnu školu 1820, godine u Vranjevu, koje je do kraja Drugog svetskog rata bilo odvojeno od Novog Bečeja. Drugi portret predstavlja mladog Vladimira, dok je pohađao lokalnu školu. U salonu se nalazi i njegova diploma stečena na studijama u Pragu 1862. godine, gde je upoznao Jovana Jovanovića Zmaja. Kasnije je sa tadašnjim boemima, Svetozarom Miletićem, Đurom Jakšićem, bio čest u vinskom podrumu Glavaševe kuće, u Vranjevu. Ta druženja zabeležena su i u crkvenim letopisima.
            U salonu je replika portreta Lenke Dunđerski, čiji se original nalazi u dvorcu Sokolac kod Novog Bečeja, a koji se pripisuje Urošu Prediću. Sve je više pristalice teorije da portret koji stoji iznad bračnog kreveta u dvorcu, koji je Lazar Dunđerski kao miraz poklonio svojoj ćerki Emiliji - Milki, kada se udala za Ivana Ivanovića, predstavlja njenu vlasnicu, ili čak njenu ćerku koja je bila slepa. Najveću misteriju predstavlja litografija koja prikazuje mladu ženu, a koja je nađena sasvim slučajno na poleđini doktorove diplome. Teoretičari zavera kažu da se možda u tome nazire razlog zašto su ga zvali „ženomrzcem“.
            Jedna prostorija muzeja posvećena je Josifu Marinkoviću, rođenom u Vranjevu, preko puta kuće Glavaševih. Njegova rodna kuća je srušena, ali na novopodignutoj je istaknuta tabla sa imenom jednog od najvećih srpskih kompozitora s kraja XIX i početka XX veka, koji je pored  Mokranjca dao najveći doprinos horskom pevanju. U spomen sobi su pohranjene fotografije kompozitora, njegove žene Leposave Tomašev, učiteljice, i njihove dece, brojne partiture, delovi nameštaja. A tu je i priča kako je njegov otac Jovan bio paor, pa je želeo da to bude i njegov sin. Nije mogao da razume sinovljev senzibilitet prema muzici, pa ga je uslovio da jedne godinu studira, a drugu sa njim radi na imanju. Kada je diplomirao, otac mu je rekao: „Sada sam namestio čoveka od tebe i biraj šta hoćeš!“ On je izabrao muziku i do kraja život živeo u Beogradu.
            Mesto u muzejskom prostoru našle su i fotografije važnih vranjevačkih građevina i istaknutih ličnosti Vranjeva, među kojima je i episkop Srpske pravoslavne crkve i episkop bokokotorski Vladimir, svetovnog imena Vladislav Boberić (1873 - 1918), koji je po izričitoj želji sahranjen u Vranjevu.
            Dr Vladimir Glavaš slovio je za interesantnog čoveka. Imao je samo jedno suđenje, koje je, braneći pravo porodice sa sedmoro dece, uprkos svim dokazima, a zbog potplaćenog sudije, izgubio spor. Pomogao je porodici koja je bila isterana na ulicu, ali videviši kako to funkcioniše zatvorio je kancelariju i nije se više bavio advokaturom nego se posvetio poljoprivredi. Bez naslednika, kuću i imanje ostavio je pravoslavnoj crkvi, a ušteđevinu katoličkoj, tako da kada je umro, zvonila su zvona obe crkve. Posećivao je i sinagogu (podignuta u Novom Bečeju 1865, posle Drugog svetskog rata srušenu i na njenom mestu se danas nalazi zgrada). Na tavanu je držao posude sa vodom za pacove i miševi, da kada se najedu žita, skladištenog na tavanu, ne budu žedni.
            Kuća je okružena prostranim dvorištem u kojem se nalazi orah i tuje na kojima se tokom cele godine, posebno zimi, mogu videti sove. Tu su i pomoćne zgrade u kojima je nekada boravila posluga, bilo spremište za alat i štale. Jedan deo preuređen u berbernicu iz 1930., još uvek u funkciji.
            Ove i druge zanimljive priče posvećeno kazuje Janoš Koso, domaćin Muzeja i pomaže posetiocima da kroz priču o životnim prilikama i neprilikama, navikama i razna dešavanja, upoznate lepotu, jednostavnost i dinamiku života građanske porodice u jednoj varoši iz XIX veka.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com