Tue03192024

Poslednja izmena:08:54:27 PM

Back KULTURA KULTURNA BAŠTINA Nemi čuvar kulta Brankovića

Nemi čuvar kulta Brankovića

  • PDF
  • Prethodna
  • 1 of 4
  • Sledeća

            Nije dovoljno potčiniti zemlju samo na materijalnom planu, važnije od toga je potčiniti je na duhovnom. Duhovna potčinjenost zahteva kompleksniji pristup, jer se duh naroda teže stavlja pod kontrolu i u dužem vremenskom periodu. Nije tačno da se porazom može ubiti duh naroda, jer kao i pobeda, i poraz jača njegov duh. Neumitno je da manipulacija i utvrđivanje tog pritiska mora da traje decenijama, pa i vekovima. Brojni primeri kroz istoriju potvrđuju ove navode.

            U Termopilskom ratu, 480. pre naše ere kralj Leonida i njegovih 300 izabranih Spartanaca, zadržali su Persijance sedam dana i svojom herojskom žtrtvom naneli velike gubitke (20.000 mrtvih Persijanaca) neprijatelju, omogućujući ostalim Grcima pripremu za odbranu, čime su dali herojski primer i uzdigli rodoljubivi zanos do neslućenih visina. Iako su u toj bici Spartanci poraženi do danas se pamti da su svesno izabrali da pobede svojom žrtvom fizički nadmoćnijeg neprijatelja.
            Ista priča je sa srpskom srednjovekovnom državom. Kada je u XV veku prestala da postoji nije prestao da postoji duh naroda i sećanje da smo imali sopstvenu državu visokog renomea.
            Kao najvažniji čuvar baštine i ideje o vaskrsu Srbije ostala je Srpska pravoslavna crkva, a ona je tu ulogu dobila upravo u Kupiniku. Obedska bara dobila je ime po manastiru Obed. U crkvi Svetog Luke, dvorskoj crkvi Kupinika i zadužbini Đurđa Brankovića, čuvane su mošti svetog apostola i jevanđeliste Luke. Njih je od turskog vladara Epira za 30.000 dukata otkupio despot 1453. godine i preneo u Smederevo, a dve godine kasnije u novi hram koji je podigao u Kupiniku. Uz njih je Aneglina Branković položila mošti svog muža despota Stefana Slepog pre nego što je sagradila drveni manastir.
            Crkva Blagovesti manastira Obed je najstarija poznata crkva - brvnara u krajevima severno od Save i Dunava. Predanje kaže da je prva crkva brvnara u Vojvodini napravljena od građe broda kojim je Angelina Branković sa sinovima Đorđem i Jovanom 1486. godine doplovila iz Budima, vraćajući se iz izgnanstva u Italiji, starog zamka Beograd na reci Taljamentu, da preuzme despotski presto. To je bila skromna građevina čije dimenzije pokazuju teške prilike u kojma je nastala. Drvena crkvica je srušena 1926. i zamenjena zidanom građevinom, teško oštećenom 1943. Nakon rata, pojedini nesavesni meštani čak su odnosili crep sa krova kojim su pokrivali svoje kuće. Hram u Obedu je stajao zarušen do 2007. kada je obnovljen i osveštan, a zbog jakog kulta ktitorke, preimenovan u Crkvu Svete Majke Angeline. Jedinstveni nadgrobni spomenici koji su nedavno slučajno pronađeni kraj crkve nagoveštavaju da je tu počivao i neki od srpskih monaha. Sve što se zna o Obedu nije odmaklo daleko od legendi jer do danas nije istraženo.
            Crkva Blagovesti, odnosno Svete majke Angeline na Obedu, nemi je svedok jednog vremena. Kada su na poziv ugarskog kralja Marije Korvina poslednji srpski despoti krenuli u Srem, ova teritorija im je bila nepoznata, kao i Srbija, zemlja njihovih predaka. Đorđe Branković, proglašen za novog despota u Budimu, s majkom i bratom Jovanom stigao je 15. februara 1486. u svoju prestonicu Kupinik, noseći kao najveću svetinju kivot s očevim moštima, koji je položio u crkvu Svetog apostla Luke.
            Alegorično predanje da su svoj brod rastavili i podigli od njega crkvu pojačalo je uverenje među sremskim Srbima da ih neće napustiti. Iako rođeni i odrasli u izgnanastvu Đorđe i Jovan su vaspitavani u tradiciji predaka i nastojali su da se ugledaju na uzore iz srpske istorije. Poslednji Brankovići su se osetili pozvani da vode brigu o svetogorskim manastrima koji su uživali izdašnu pomoć njihovih predaka. Iako su im mogućnosti bile ograničene, udovica i sinovi Stefana Brankovića prihvatili su se da budu drugi ktitori i da daju redovnu godišnju pomoć Hilandaru, manastiru Svetog Pavla i Esfigmenu.
            Vladavina naroda bez države, u procepu između Osmanlija i Ugara, nije bila laka. Posle političkog braka koji je propao zbog verskih nesuglasica, despot Đorđe se početkom 1496. zamonašio u kupiničkoj crkvi Svetog Luke pod imenom Maksim. Time je započeo njegov rad na održanju srpskog identiteta kroz prosvetu i stvaranje nove elite. Ostatak života proveo je kao duhovnik, ali je povremeno učestvovao i u političkim poslovima.
            Srpski despot Jovan je verovao da će osloboditi Srbiju, ali je 1502. umro i sahranjen je u crkvi Svetog Luke. Po imenovanju Ivaniša Berislavića za novog despota, Brankovići odlaze u Vlašku, kod vlaškoga gospodara vojvode Jovana Radula, sa moštima Stefana i Jovana. Posle smrti vojvode, Maksim i Angelina se vraćaju u Srem, a Angelina u proleće 1509. piše iz manastira Obed, ruskom velikom knezu Vasiliju o zadužbinama koje namerava da podigne. Mati Angelina i Maksim koji se posle jedne diplomatske misije takođe nastanio uz majku u manastiru na Obedu, u međuvremenu je postao mitropolit beogradsko-sremski. Na Fruškoj gori kod Krušedola podižu između 1513. i 1516. dva manastira. Mošti svetih despota sremskih čuvani su u Krušedolu do 1716. kada su ih Turci bežeći posle bitke kod Petrovaradina, razorili i spalili. Od moštiju svetih Brankovića su ostali samo delovi.

Petar Odobašić

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com