Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back REPORTAŽE PREDSTAVLJAMO Gvozden Nikolić - Narodni reporter

Gvozden Nikolić - Narodni reporter

  • PDF

            Ograđuje se od zvanja novinar, jer za to nije učio škole, a dobro poznavanje čoveka iz naroda, jer je i sam takav, smatra razlogom za uspeh i popularnost u svom radu.

            Gvozden Nikolić koji sebe naziva narodnim reporterom, rođen je na Ravnoj gori, u Koštunićima. S ponosom kaže „u štali“ zapravo privremenom objektu u koji je sa jedne strane ulazila stoka, sa druge ljudi, u kojoj je njegova porodica čekala dovršetak nove kuće, koja i danas, lepše i veća nego ikada u svom postojanju, stoji na tom mestu. Tu je prvi put „ugledao nebo“.
            Nećete verovati
            Jedno vreme je radio u metalskoj industriji, ali sticajem okolnosti, pre sklon veri u Božju promisao, u ruke mu je dospela kamera. Dugi niz godina radio je kao kamerman, nikada ne birajući posao i ispalo je dobro. Sa kamerom je podigao podigao četvoro dece, a onda se desilo nesrećno vreme i gašenje medija. Iako je na hiljade kolega ostalo bez posla, on istih problema nije imao. Ulaskom u 2008. osniva produkciju, ČAČAK VIDEO, zatim GLAS ZAPADNE SRBIJE, danas dominantan u tom delu zemlje, koji pokriva oko 22 opštine. Godine 2018. osniva i Novinsku agenciju RINA, drugu u Srbiji po broju emitovanih vesti, odmah iza TANJUG-a.
            - Preko RINA-e smo uspeli da iz unitrašnjosti Srbije svakodnevno emitujući na desetine novih vesti, nadigramo mnogo značajnije igrače i napravimo sjajne rezultate. Time smo učinili pravi podvig u vremenu u kojem živimo. Nema vesti koje nismo objavili, jedino je bilo važno da je ona tačna, i nikada me niko nije nazvao telefonom pitajući: „Zašto si ovo pustio?“ Problem sam imao samo sa fotografijama, i mislim da ćemo oko toga morati da poradimo sa udruženjima, jer je to otišlo toliko predaleko da danas medijske kuće plaćaju na stotine hiljada autorska prava, a neke od njih će zbog toga biti zatvorene - kaže gospodinn Nikolić.
            Obeležen je kao glasnogovornik srpskog seljaka Zapadne Srbije, a radi priloge iz cele zemlje. Rado je viđen u Vojvodini, Istočna Srbija je prepuna lepih priča. Dobrih tema ima svugde i nije sve crna hronika.
            - Naježim se kada Dnevnici počinju crnim vestima. Nije to Srbija. Čovek stiče pogrešan utisak. Srbija je nešto sasvim drugo. Ja sam dao reč običnom narodu, a to je većinska publika - dodaje naš sagovornik.
            Pronaći temu je za njega jednostavno. Ode u kafanu ili sedne ispred neke zadruge i sluša priče tamošnjih ljudi, žitelja, poljoprivrednika. Dobre ili loše, poučne svakako. Po njegovim rečima, priče su svuda oko nas, a najveći problem je u njihovoj selekciji, autocenzuri, ili umešanosti politike:
            - Da li je dobro to što radim ili nije, ne znam, ali to što je moja emisija „Nećete verovati“ u top 10 najgledanijih u Srbiji, govori nešto. Priče o običnom svetu, koje dolaze do očiju i ušiju običnog naroda, je dobitna kombinacija. Sa emitovanjem sam počeo pre tri godine, ali se zabrinem kad vidim rejting na nacionalnom nivou. Nekada me uhvati strah, postajem kritičan, brinem da u narednoj „ne popustim“.
            Autentične priče
            Ključem uspeha svojih priloga i emisija smatra što uvek ide sam, sa kamerom, a kada dođe kod domaćina, s njim popije kafu i rakiju, porazgovara o idejama za predstojeći razgovor. A kada razgovar počne, oseća kako domaćin diše. Nikada ne vodi površne razgovore sa tri pitanja, postavivši sagovornika uz zid ili prošće. Pusti čoveka nekad i da opsuje, ima pravo da kaže ono što ga boli, a može da bude i korisno. Važno je da su priče autentične i da se radi iz duše, pošteno. Oni koji tako rade imaju perspektivu u ovoj profesiji. I oni koji se ne plaše da kažu istinu:
            - Ja se bojim samo da ne slažem. Radeći na takav način, moja produkcija je kao dopisništvo povezana sa šest televizija i oko 10 elektornskih i štampanijh medija. Nikada nijedan medij nisam zloupotebio, ali upotrebio jesam. Da pomognem čoveku, narodu našem i mislim da su mediji, oni pravi, odličan mehanizam i kopča između vlasti i naroda. Ponosan sam na sebe, a dešavalo mi se više puta, da sam „nagazio neku vest“, kao što je to bio put za Deviće (Ivanjica), koji spaja pet mesnih zajednica sa oko 3.000 ljudi i 120 đaka, do kojeg zbog ogromnih rupa na putu nije stizala roba u prodavnice. Bez obzira što je to bio „kamen u cipeli“ vlasti, iskoristio sam prisustvo predsednika u tom kraju i lično sam mu se obratio pitanjem: „Kada će se graditi put? „ I put dužine 8,35 km se radi. Pomogao sam narodu, a ništa nisam tražio za sebe. I to je način na koji ja doživljavam medije. Ne slažem se sa patetikom, kuknjavom „ništa ne valja“, „teško je“... A kada je to pa bilo bolje? Pamtim vremena koja ne mogu da se porede sa ovima. Ne hvalim ni jednu vlast ali, što narod kaže: - „Krivo stani, al’ pravo reci!“ Možda me i zato narod prepoznaje, otkud znam.
            O selu i srpskom seljaku
            - Žilav je to narod i mislim da mu je najveći udarac zadat 80-tih godina kada su sela ispražnjena. Teško će nama selo da se oporavi, ali neće zarasti u korov. Sve više ljudi krči svoja domaćinstva, vodi računa o svojoj dedovini i kako bude rasla privreda, ekonomija i kako ko bude imao para u džepu, mislim da će prvi slobodan dinar uložiti u svoje temelje, u očevinu ili dedovinu. Ja sam to uradio. Imam 200 dunja i 13.5 ha zemlje. Kada prestanem da budem narodni reporter ode Gvozden u Koštuniće.
            O Saboru violinista kaže:
            - Od 20-22 avgusta ove godine, u selu Pranjani, kod Gornjeg Milanovca, na pola puta od Takova do Miloševe Dobrinje, violina će ponovo otkriti pravu domaćinsku, srpsku dušu. Srbija je odavno znala gde stanuje harmonika, gde stanuje truba, ali violina je bila podstanar i stalno nekako po ćoškovima. Godine 2019. došao sam na ideju da osnujemo SABOR VIOLINISTA, po ugledu na Guču i Sabor trubača, koji ove godine obeležava 60 godina postojanja. Imao sam sreću da me je poslušala lokalna vlast, predsednik opštine Gornji Milanovac, Dejan Kovačević, koji mi je na predlog pružio ruku i rekao: „Radi!“ Te godine bilo je 50 hiljada ljudi, a svi su očekivali malo veći vašar. To je bio šok čak i za mene. Međutim, sve se to skrcalo, blokiralo varošicu sa svih strana. Uspeli smo da iznedrimo sjajnog violinistu iz Novog Sada - Momira Jovanovića i napravimo izuzetnu manifestaciju. Prošle godine smo je samo obeležili, a ove očekujemo 100 do 150 hiljada ljudi i gotovo sam ubeđen da će tako da bude. Jer, violina je u duši srpskog naroda, i kada kažeš violina ili truba, meni je pred očima i nošnja i šajkača i ono što nas obeležava kao narod: gostoprimstvo i tradicija... Sve je tu.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com