Tradicija živi dok je se sećamo, ali istinski opstaje tek kada je aktivno živimo.
Tradicija i kultura sećanja nisu samo pasivno osvrtanje na prošlost, već dinamičan proces koji oblikuje naš identitet u sadašnjosti.
Muški frizerski salon “Čuperak”, Bulevar oslobođenja 115., Novi Sad, ni prvi ni najstariji u gradu, svoju posebnost gradio je tokom četiri generacije vrhunskih frizerskih majstora/ berbera i punih sto godina unazad nudi klasične berberske tretmane: od šišanja, brijanja do vrhunske nege i opuštanja. Početkom XX veka u Novom Sadu je bilo 144 berbernica,“malih društvenih institucija” u kojima su brijanje i šišanje često bili samo izgovor,a pravi razlog dolaska krio iza bogatog socijalnog života - od razgovora do ozbiljnih diskusija. Koliko su novosadski berberi bili na ceni govori podatak i da su u velikom broju odlazili na rad u inostranstvo odakle su se vraćali znatno imućniji.
Vekovni jubilej Muškog frizerskog salona “Čuperak”, u blizini starog gradskog jezgra, neposredno uz stadion “Karađorđe”, oduvek je bio pun mušterija koje su strpljivo čekale na red, zahvaljujući tradiciji u kojoj se berberski salon i zanatsko umeće prenosilo „s kolena na koleno” - sa majstora na učenika, ali i specifičnom odnosu prema klijentima.
Godine 1926. najstariji sin Vase Subotina- Milan, otvorio je berberski salon na Glavnom gradskom trgu (danas Trgu slobode), u staroj zgradi Matice srpske,u palati Josifa Gilminga, kao što priliči viđenom građaninu varoši koja ubrzano raste. Majstor Milan je bio cenjen zanatlija čiji je obim posla zahtevao dodatno upošljavanje dva-tri pomoćnika. Njegova berbernica je decenijama predstavljala jedno od onih autentičnijih mesta okupljanja, gde se dolazilo “po frizuru i brijanje”, ali i po taze vesti i razgovor. Majstor Milan se bavio i društvenim radom. Pre II svetskog rata biran je za predsednika Udruženja zanatlija i za člana Gradskog veća, pomogao je izgradnju Zanatskog doma (danas stambenog objekta na Trgu Marije Trandafil br. 14).
Odlaskom majstor Milana u penziju, njegov najbolji učenik (šegrt), potom kalfa i na kraju majstor Slavko, preuzima radnju uspevajući da zadrži stari duh zanata i prenese stroga pravila esnafa: preciznost, gostoprimstvo na sledeću generaciju. Majstor Slavku pripada i zasluga za današnje ime lokala,kada je pre gotovo osam decenija “Berbernicu kod čika Slavka” preimenovao u Muški firzerski salon “Čuperak”, ali i za nastavljanje prakse obučavanja talentovanih mladih ljudi, koji će naučeno primeniti i, kao i on, i njegov prethodnik, preneti na naredno pokolenje. U tome je uspeo i od svog pomoćnika, Miroljuba Atanaskovića “napravio” je vrsnog radnika, čoveka, profesionalca, koji se i po odlasku (2023), samo po dobru pamti. Mire je, kao Slavkov najbolji učenik, nastavio ovaj lanac tradicije, čineći da se duša grada i klasične berberske škole održi do danas.
-Između dva majstora vladalo je međusobno poštovanje autoriteta: autoritet mladog Mireta, koga je majstor učio zanatu ali i vaspitao, i autoritet majstora - njegova stručnost, vrednosća, poštenje i godine. Kada je Mire postao majstor, radio je na drugoj stolici, ali i dalje asistirajuću majstor Slavku: pripremajući sve potrebno pre otvaranja, spremajući salon nakon zatvaranja, iz poštovanja, dužnosti, jer tako treba, nikada zbog moranja. Majstor Slavko ga je zbog odgovornosti i odnosu prema poslu, mušterijama i njemu iz milošte zvao “moj Mire”. Bilo je i drugih mladih ljudi koji su pored Slavka stasali u majstore, ali samo su njih dvojica bila tandem. Po odlasku majstor Slavka u penziju, lokal u potpunosti preuzima Mire, ali nastavlja da radi po nasleđenom receptu. Promene, u skladu sa vremenom, uvodio je postupno i sa merom, kako bi salon što više podsećao na ondašnji, ali bio i malo prijatniji za mušterije. Nabavku nove opreme i aparata, novih kvalitetnih kozmetičkih preparata u korist poboljšanja berberskih usluga i njihove efikasnosti, pratilo je povećanje broja zaposlenih. Uvodeći inovacije, najviše na osnovu intuicije, majstor Mire je u dve smene zaposlio šest devojaka - muških frizera, po tri u svakoj smeni. Sve te promene nužno je pratila i malo drugačija struktura mušterija koja je, uprkos savremenim trendovima i dalje bila naklonjena klasičnim vrednostima i uslugama.
Majstor Mire je preuzeo salon 1988., i prvu priliku da kupi salon koji je bio u zakupu. Na fasadi zgrade u kojoj se “Čuperak” nalazi, postavio je tablu sa godinom osnivanja, sada pod nazivom “Čuperak”- kaže Marina Atanasković, ćerka Miroljuba Atanaskovića, predstavnica četvrte generacije, koja vodi, kontroliše, prati upliv savremenih trendova trudeći se da ne naruši vek trajanja u čijem stvaranju je aktivno učestovavo i njen otac.
- Promene su nužne ali ono što se u “Čuperku” neće menjati je ritual šišanja bez najave, kao u staro vreme. Ako nije gužva čeka se, ako je prevelika dođe se kasnije ili drugi dan - dodaje naša sagovornica. Seća se da nije uvek bilo lako, i vakuma nastalog nakon očevog odlaska - perioda privikavanja mušterija na saznanje da majstor Mire više nije tu. Nakon otpora, neki su to prihvatili, neki pronašli neke druge salone, ali i ne malo broj onih koji su “Čuperak” u to vreme otkrili.
Nije lako ni danas, ostati veran pređašnjim, utemeljenim vrednostima, tim pre što je “Čuperak” salon koji se drži tradicije klasičnog šišanja, za koje još uvek ima najviše pristalica. Od novijih načina šišanja usvojen je samo fade (fejd), jer ko god dađe u salon, a dolazi godinama, zna šta može da očekuje.
Za svoj rad i doprinos društvenoj zajednici, Mire Atanasković je dobio brojna priznanja: kao zaslužni radnik, koji se istakao u radu i afirmaciji sindikalne borbe. Savez samostalnih sindikata grada Novog Sada, dodelio mu je 1980-te “Prvomajsku nagradu”, kao i “Oktobarsku nagradu grada Novog Sada” za izuzetne rezultate, dela i najviša dostignuća, pet godina kasnije, na šta su njegovi naslednici izuzetno ponosni.
Antrfile: Kada je Marina bila mala, sa mamom je u prolazu ili pred zatvaranje dolazila po tatu, uvek su ga čekale na klupi ispred salona, jer im pristup u salon nije bio dozvoljen. Majstor Slavko je bio krut i strog, poštovao red, nekad bi je i pomazio po glavi, nekada ne, ali ulazak žene i dece u lokal nije dozvoljavao. Uprkos tome, zbog toga što ga je mnogo čemu naučio, majstor Mire ga je izuzetno cenio
Anrfile: U salonu je oduvek vladala porodična atmosfera. Jedno vreme kompletan fudbalski tim Vojvodine dolazio je na šišanje, a o svemu tome majstor Mire je obaveštavao svoje ukućane po povratku kući. Seća se priča da se 80-tih u salonu popunjavala sportska prognoza. Komšije iz zgrade su dolazile, čitale novine jer ih je svako jutro čekala “sveža” dnevna štampa, “Politika”, obavezni “Dnevnik”, “Novosti”… Stariji su običavali da po dolasku sednu u stolicu, malo čitaju, malo komentarišu novinske naslove, a ponekad povedu i ozbiljne diskusije…
Antrfile: Prva berbernica majstor Milana nalazila se u staroj zgradi Matice srpske, druga u zgradi NORK-a, a prvi portali, ogledala (biljar), donešena iz Venecije 1926., seljena su uvek na novu lokaciju i u salonu su ostala do danas, bez ijedne mrlje ili ogrebotine. Iz tog vremena je i komoda sa fiokama, danas zapečaćenim farbom, a planiranom restauracijom biće otkrivreni detalji njihovog sadržaja. U njima su nekada ugledni građani ostavljali svoje makaze, britve, peškiriće, po koje je dolazila posluga i nosila na pranje, vraćala ih čiste i opeglane. Priča se da se na zakup tih fioka čekalo godinama, jer su bile znak prestiža. Njihov godišnji zakup iznosio je više nego sve berberske usluge tokom godine, koje su dotični dobijali u salonu kod majstor Milana.


















