Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back KULTURA KULTURNA BAŠTINA Dvorac Dunđerskih u Čibu

Dvorac Dunđerskih u Čibu

  • PDF
  • Prethodna
  • 1 of 14
  • Sledeća

Najveća znamenitost mesta, do posle Drugog svetskog rata znanog kao Čib, a danas Čelareva, je bez sumnje dvorac porodice Dunđerski. Na mapi kulturnih vrednosti označen je kao spomenik kulture od izuzetnog značaja.

 

Poštujući želju svog pretka, naslednici te porodice u poslednjem popisu oduzete imovine nisu tražili povraćaj ovog dvorca. Gedeon, sin Lazara Dunđerskog je želeo da dvorac pokloni narodu, sa svim umetninama koje je sakupio tokom života, i da se ovo istorijski i arhitektonski značajno zdanje pretvori u Muzej. Posle Drugog svetskog rata, tačnije od 1948.-1952. godine u u jeku rezolucije Informbiroa, u dvorcu je bio mesto boravka državnog vrha FNR Jugoslavije. Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Moša Pijade i drugi, samo su po najhitnijim poslovima odlazili u Beograd, da bi se po obavljenom poslu vratili u Čelarevski dvorac.
Želja Gedeona Dunđerskog se najzad ispunila 1968.godine, kada je dvorac pripao Muzeju Vojvodine kao njegov depandans i postao jedinstven Muzej stilskog nameštaja u tadašnjoj Jugoslaviji. Velika zbirka nasleđenog nameštaja, te delovi nameštaja vezani za znamenite ličnosti, pisaći sto Laze Kostića, Milice Stojadinović Srpkinje, prote Vase Živkovića, nameštaja iz kuće Save Šumanovića, i zbirka skupocenih slika, dopunjena je komadima nameštaja koje su koristili Broz i njegova pratnja.
-Do 2002. godine ovo je bio najposećeniji muzej u Vojvodini. Otprilike 6.000 ulaznica se prodavalo mesečno, što je bilo više od bilo kojeg drugog muzeja u Vojvodini. Tu se snimao veliki broj filmova, drama, reklama, spotova, opera, i dvorac je bio kao filmski studio. Svake nedelje su se smenjivale filmske ili TV ekipe, ali sada je nažalost drugačije - kaže Milorad Stanojev, koji sedamnaest godina kustos Muzeja u Čelarevu.
-Dvorac je sagrađen 1837. godine. Izgradio ga je mađarski veleposednik Mikloš Bezeredi za svoj letnjikovac u klasicističkom stilu i po tome je veoma značajan, jer je jedina klasicistička građevina kod nas. Sve ostale građevine imaju primese i drugih stilova, ali na ovom zdanju je klasicistički stil ispoštovan od početka do kraja. Nakon smrti Mikloša Bezeredija, njegovi naslednici zapadaju u veliku finansijsku krizu i 1882. godine prodaju ovaj dvorac Lazaru Dunđerskom, najbogatijem Srbinu svih vremena. Lazar Dunđerski je odmah rekonstruisao zdanje pošto je bio u veoma lošem stanju, zbog velike blizine tada neregulisanog toka Dunava, i vrlo čestih poplava. Unutrašnjost dvorca je bila oslikana freskama iz grčke i rimske mitologije, koje su propale zbog velike vlage, pa je novi vlasnik uredio umutrašnji prostor po tada važećem stilu.
-Dunđerski nisu imali plemićku titulu. Kupivši ovaj dvorac kupili su i celokupnu obradivu površinu zemljišta oko sela, čitav atar, 1892. godine osnovali pivaru u raskrčenom delu parka oko dvorca, štirkaru, sa fabrikom alkohola, koja se takođe nalazila u blizini, parni mlin i ciglanu. Broj stanovnika za vreme gazda Dunđerskih se učetvorostručilo, što govori o veoma povoljnim uslovima za život.
-Za vreme gazdovanja Dunđerskih, ovaj dvorac je bio stecište najznačajnijih srpskih slikara, pisaca, visokih vojnih i političkih ličnosti. Ovde su dolazile ličnosti srpske kulture, sa Lazom Kostićem na čelu. Boraveći ovde on je napisao najlepšu ljubavnu pesmu ikada ispevanu na srpskom jeziku, Santa Maria della Salute i posvetio je Lenki Dunđerski, ćerki vlasnika dvorca u koju je bio zaljubljen. Zbog bliskih kumovskih veza a i velike razlike u godina, ta ljubav nije mogla biti krunisana brakom i on je ponudio Lenkinu ruku Nikoli Tesli. Veliki naučnik je to odbio rečima da sveća ne može goreti na oba kraja, da je on sav predat nauci i da se nikada neće ženiti, niti zasnivati porodicu. Laza Kostić mu je napisao novo pismo u kome mu je objašnjavao da su Dunđerski toliko bogati, da ako on želi i dalje u Americi da živi i izvodi oglede, oni ga mogu finansirati odavde. Uslov je bio samo da oženi Lenku, jer je ona, po njegovom mišljenju, veoma lepa i inteligentna, jedina žena na svetu koja bi mogla da mu bude par. Međutim, to je Tesla ipak kategorički odbio. Lenka je umrla u svojoj 24-toj godini, a Laza Kostić je posle njene smrti napisao svoj čuveni dnevnik „Međ` javom i međ` snom“, gde je opisao plod njegove uobrazilje, njihovu ljubav, koja zapravo i nije postojala.
-U dvorcu je, takođe boravio slikar, Paja Jovanović. Četiri godine uzastopno je ovde letovao i izradio 42 portreta porodice Dunđeskih, koji se sada najvećim delom nalaze u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu.
-Ovde je boravio i kralj Aleksandar I Karađorđević sa svojom porodicom tri godine uzastopno, jer su Karađorđevići i Dunđerski bili u kumovskim vezama. Čak su Dunđerski bili i vojni liferanti. Oni su snabdevali vojsku goveđim mesom, i to su nastavili i kasnije kada je Vojvodina pripojena matici Srbiji.
-Veliku ulogu odigrao je Lazar Dunđerski u Mirovnoj konferenciji u Parizu 1920. godine. Naš čuveni naučnik Mihajlo Pupin, koji je tada živeo u Americi, bio je medijator te konferencije, kao američki senator i veliki poznavalac prilika na Balkanu i u Vojvodini. Zahvaljujući njegovim nastojanjima, pre svega što je pozvao Lazara Dunđerskog da dođe u Pariz, i svojim zemljišnim knjigama dokazao da poseduje 57 procenata obradivih površina u Vojvodini, Lazar je stekao respekt prisutnih i mogućnost da odgovori na pitanje „Šta će da uradi sa Vojvodinom?“. Vezan kumovskim vezama sa Karađorđevićima, Duđerski je dao jedini mogući odgovor, čime je zapravo on direktno bio zaslužan za prisajedinjenje Vojvodine Srbiji. To pitanje je kasnije provučeno i kroz formu referenduma, gde su iz svakog sela dva odabrana člana išla da glasaju za prisajedinjenje, ali je to već zakulisno bilo rešeno, mnogo pre.
-Dunđerski su izgubili ove posede 1946. godine. Sve im je nacionalizovano po raznim osnovama tako da su ostali bez ičega, i poslednji član direktne loze Dunđerskih, Dušan je u Novom Sadu ostao u stanu njihovog beležnika, koji je dočekivao šlepove sa hranom, i radio je u „Albusu“, koja je nekada bila njegovo vlasništvo, kao fizički radnik i to sezonski.
-Oko dvorca se nalazio park zasađen u stilu engleskog pejzažnog parka sa oko 120 vrsta različitog ukrasnog drveća, od kojih je najviše bilo sa drugih kontinenata. Sadnica nekog egzotičnog drveta bila je ulaznica za bal koji je porodica priređivala na prelascima godišnjih doba, iz proleća u leto, iz leta u jesen...Park je godinama bio zapušten, tako da je veliki deo tih stabala isečen. Danas Kompanija Carlberg, koja je vlasnik pivare vodi računa i o parku, vrši sanitarnu seču i donekle drži park pod kontrolom.
-U sastavu dvorca nalazila se i kuća slična lovačkoj, sa trofejima iz lova i bilijarom, koju su sazidali Dunđerski. To je bio jedini prostor u kome je bilo dozvoljeno pušenje. Pušile su se isključivo lule koje su se pravile od topolovine i služile samo za jednpkratnu upotrebu. Svojevrsnu atrakciju predstavljala je raskošna  peć od fajansa, koja je sigurno donešena sa strane, jer stilski nije odgovarala prostoru, ali se ne zna odakle. Peć su radnici Pivare razbili, pošto nisu razumeli direktora Pivare, koji je želeo da je razzidaju. Jedno vreme kućica je bila pretvorena u kafanu, koju  je držao poznati novosadski restaurater Bata Pežo. U nju su zalazili Arsen Dedić, Mika Antić, lajoš Zilahi i mnogi drugi.
-Muzej je funkcionisao do 2002. godine, kada je propao krov dvorca. Tada je delimično urađena nova krovna konstrukcija, koja je, izložena krađi, devlastirana. Sada ponovo očekujemo jednu etapu obnove dvorca, ali sveobuhvatniju – obavestio je Milorad Stanojev.    
Danas, uprkos velikoj posvećenosti pojedinaca, pre svih gospodina Stanojeva, dvorac je svedočanstvo naše nebrige i nemara. Tužno je kada neko nešto nema, ali je ružno kada to nešto ima, a ne zna, ne može ili jednostavno neće da se sačuva. Ne može se oprostiti neznanje i nemoć, ali ovo poslednje je ravno zločinu.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com