Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back HRANA I PIĆE HRANA Vojvodina na tanjiru – ŠUNKA

Vojvodina na tanjiru – ŠUNKA

  • PDF

Šunka nije izmišljena u Vojvodini, ali se dobro „primila“, odomaćila u ravnici. Tehnologija prerade doneta je s kolonistima iz Nemačke još u XVIII veku. I dobro je što je doneta! Osušeni zadnji but od svinje je postao jedan od simbola Pokrajine. Pored paprikaša, slanine, svečarske supe, kulena, kobasice i nasuva, šunka je jedan od najizrazitijih vojvođanskih brendova. Simbol je dobre hrane, ali i stvar prestiža. Bogatu paorsku kuću nekada, pa ni danas, nije moguće zamisliti bez pušnice u kojoj vise šunke.

Šunka se jede u svim prilikama: svečanim, kao predjelo na ručkovima; kao sastavni deo ponude na bogatim“švedskim stolovima“; kao „omotač“ na štapiću od testa; a u običnim, svakodnevnim prilikama stavlja se u sendviče, u pasulj se dodaju parčići, ali i džoge da mu pojačaju miomiris i poboljšaju ukus... Paori je jedu uvek, jer stalno visi u špajzu, a najčešće se jede onda kad ništa drugo nema, jer je stalno na dohvat ruke.

Šunka se najbolje jede upravo kad sazri, u leto i to u ladovini ravničarskog duda. Ispod duda, tog drveta koje se do pedesetih godina prošlog veka nalazilo na svakom koraku, a danas je veoma retko, najbolje prija hladna dudvača, koja magli i flašu i fraklić i čašu. Gromoviti udar od 23 grada(mnogi ovu rakiju nazivaju „dudara što u glavu udara“) izaziva mnoga čula i otvara apetit. Šunka se oduvek, kad je ima mnogo, a obično je ima, služila na većem ili manjem ovalnom tanjiru i to sama, bez ičega. Uz nju, na drugom tanjiru, obično ide sveži paradajz i parčadi vrućeg belog domaćeg hleba, isečenog od vekne ili cipovke. Umesto paradajza, s tom istom šunkom, jako prija i žuta dinja cerovača ili neka bele sorte.

Pravilno nasečeni pravougaoni komadi, veličine dlana, debeli s prsta, crvene boje s četiri prsta mesa i belocrvenkastom slaninom s prsta, otvaraju se sva carstva! Najbolji rekvizit za manipulaciju ovog delikatesa je turijska brica, oštra, tanka i dugačka. A kada se izmaste prsti ide ambijentalno piće: ladna bunarska voda, pivo ili talijanski rizling. Najbolje italijanski rizling, čist ili u obliku špricera, i kada se čovek najede slane šunke i kad mu treba vremena da utoli žeđ, onda se pije „hosu lepeš“, što na mađarskom znači dugačak korak, a u čašu od tri decilitra se sipa deci vina i dva deci sode.

Vojvodina nema svoj brend kao što se Italija ponosi svojim brendovima Prma i San Daniel, koje jedine i imaju oznaku denominacije o zaštićenom poreklu, Španija Hamon Iberiko i Hamon Serano, Portugal porko preto, Crna Gora Njeguški pršut...Ovdašnji brend je jednostavno-šunka koja stoji u salamuri ili prisolu šest nedelja. Posle toga se stavi jedan dan u vodu da se izvuče suvišna so, pa se onda okači na kuke i visi jedan dan u pušnici, da se ocedi i običnose ne presuje, kako bi joj iscurila suvišna voda. Dimi se u pušnici na piljeviniod bukovine, obično pet puta, svaki drugi dan i onda iznosi na vetar, na pajantu, ispod šupe ili na čardak, da se izmrzne i osuši. Stoji sve do prvih muva, a onda se rupe kod kostiju pospu ljutom paprikom da se ne ucrvaju i šunka zavija u papirne i platnene džakove. Za razliku od Španije i italije, šunka se dimi, zato što ovde nema mora i vetra, pa dim služi kao konzervator.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com