Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back HRANA I PIĆE VINO Vinski podrum viđen perom Šandora Maraia (Sándor Márai)

Vinski podrum viđen perom Šandora Maraia (Sándor Márai)

  • PDF

Preveo Sava Babić

Vino je muška stvar, o njemu treba govoriti tiho. Najumesnije je uz čašu vina. Kada ostarim, hoću podrum, to sam već čvrsto odlučio. Ništa drugo ne želim od života. Već sam i mesto odabrao-nedaleko od moga doma. Odlaziću do njega pešice vodeći računa da me ljudi u okolini smatraju vinarem, a vlasnici voćnjaka i pudari da ne saznaju ništa o mojoj gradskoj prošlosti. Ako mi slepa sreća bude naklonjena, časni ljudi će me u mojoj sedamdesetoj smatrati poštenim čovekom, čovekom koji zna gde treba umreti, jer nema lepše smrti nego ispod oraha, ispred vinskog podruma, u jesen, neposredno posle berbe, kada mlado vino već drema i fermentuje u buradima, orasi su pomlaćeni s drveta, a Sunce još ima blage snage kao ljubav starog čoveka. Tu ću jednog dana sedeti na klupi, leđima naslonjenim na podrum gde se odmaraju moja vina, nalakćen na sto sa ukrštenim nogama. U dubini vidim predeo, u daljini pristranke moje domovine. U to vreme ću čitati samo knjige od hiljadu godina i uz njih piti stara vina, petogodišnje šomlovsko. Tako ću čekati smrt.

Za sada zamišljam kakav će biti podrum? Dvadeset buradi će biti poređano u dubini s lučnim svodom, na duge buradi ću kredom ispisivati godište i ime vina. Imaću tri bureta različita, to je već sigurno. Rizling je među vinima kao opšte mesto u ljudskom mišljenju-povezuje dublji smisao čovekovih stvari. Čoveče, ne plaši se opštih mesta: iz njih plavi samoodbrambena snaga. Biće rizling, ne jako stari, talijanski rizling od tri-četiri godine, na čijoj se glatkosti još oseća latinsko obrazovanje i panonska profinjenost vinske kulture.

Našeg čoveka retko razočara rizling. To je ona čaša vina koja se pred čovekom stavlja u gostionici i bez porudžbine. Vino je kao hleb, hrana tela nacije, nešto opšte i pouzdano. Podrum će biti dubok, iz Šoprona ću doneti nisku jako začinjenih kobasica od kasapina koji Landjäger spravlja lično u sokačetu podno Tvrđave. Ovde ću držati šunke i ren i, razume se, cug i nekoliko flaša od pinte, za goste. Pinta je stara mera, koristili su je još naši dedovi: sadrži podrug litre i naš čovek kada dospe u muževno doba, svake večeri ima potrebu na postavljenom stolu, uz večeru, svoj obrok od pinte. Pre jedne generacije, svaki častan čovek imao je potrebu i poželeo svako veče pintu vina s peska ili badačonjskog.

I zato prezirem pijanog čoveka, bar isto onoliko koliko i neznalicu koji nevoljno meša vino s mineralnom vodom.

Dokle i zašto hoćeš tako oprezno da živiš, neveseli brate moj?

Unajmiću jednog ostarelog šankera, Švabu, koji će naučiti da pravi špricer za moje goste. Jer soda nije mineralna voda, zapamtimo to zauvek. Soda je već civilizacija, to je istina, ali je bio potreban marifetluk generacija i vekova dok naš čovek nije naučio i otkrio špricer, koji je tajna dugog života. A kada je naš čovek otkrio ovu zadivljujuće mudru i opreznu smešu - dovoljnu koncentraciju da podstiče maštu muškarca koji pije, a istovremeno dovoljno pitomu da ne šteti plemenitijim organima - imao je svedočanstvo o dubokom životnom iskustvu. Jer, svaka mineralna voda je tužna stvar, kvari karakter vina, ali miris badačonjskog ili jegarskog belog se ne menja od sode, razmera oprezno-mudre smeše špricera, hvala budi vekovnoj praksi, čuva čoveka od svakakavih ispada. Zato ću držati jednog starog šankera, i u proleće ćemo zajedno kontrolisati burad. Biće i bikavera(prekrasnog crvenog vina iz Egera), ali ne mnogo, i ne u buretu, nego u pletarama. Što se tiče bikavera, ja ga štujem, ali samo oprezno i sa daljine. Ovaj opori bikaver strašno se duboko ukopava u čovekove nerve. Istinski ispremeće pramateriju čovekove duše. Posle tri deci katkada se sećam portugalskih reči i grčkih glagolskih prefiksa, i uči me nekoj kineskoj mudrosti, kao da mi šapuće: sve je lepo, sve će promeniti, dakle mudrije je ostati miran.

Ima jedna vrsta šomlovskog, ime mu je „hladna vatra“, i upravo je takav, smeša vatre i zlata. Ovo vino ume da nagovara. Kaže: “Živi!“ Kazuje samo tu jednu jedinu reč, ali sa takvom doslednom snagom kao što stare latinske pesme kazuju svoje pouke. Šta je sve ovo grožđe posisalo tokom sunčanih dana, među vekovnim mirisima! Kiselost zemlje i njenu tajanstvenu snagu, vatru Sunca, mudrost kišnih jeseni, skrivene destilate iz hemijske kuhinje prirode -sve se to preobrazilo u oplemenjenu mudrost zlatne boje u ovom čudesnom vinu. Jer vino nema samo ukus, miris i sadržinu alkohola, nego pre svega duh. Kao da narod koji ga daje i pije predaje domaćem vinu nešto od tajnog sadržaja svoje duše.

Na berbu ću pozvati goste koji ne vole muziku, ne razumeju se u politiku i umeju da ćute ispod oraha. Čime da ih poslužim?...Šunka s renom, to se samo po sebi razume, krompir zapreten u pepelu i beli sir, čuveni iz drvenih kaca, bez paprike i ringlica. Iskustva jednog dugog života i spremnost na nagovaranje premalo je da bih ubedio svoje saradnike kako je savršeno meze uz vino beli sir u prirodnom stanju, i koliko je neumesna pomodnost lukom, senfom i paprikom, komplikovati ono što je priroda sama savršeno stvorila. Uz čašu vina neophodan je čist zalogaj hrane. Već su i Kinezi to znali, koji inače nisu vindžije, jer iz Turkestana nabavljaju vino proizvedeno od grožđa, uz svoje vino od pirinča, nesrećnici. Kada budem imao podrum, pekari će opet peći bele cipovke, Bačka će slati barene gronike za moje berbe. Sedećemo ovako, u prozračno jesenje popodne, ispred gvozdenih vrata podruma, na dugačkoj klupi. U ruci nam brica, jer gospodin prilikom prisnog jela ne koristi tuđi pribor. Pred nama čaše od dva deci... Iz zlatnog kupatila jeseni u dubini se izdvaja domaći predeo s magličastim obrisima.

Ćutimo.

Iza nas u dubini podruma gunđaju burad: rizling, šomlovsko, badačonjsko, bledo žuto spojeno pričesno vino i blagi izdanci s peska, večiti drugari vedrih letnjih večeri, ljupka kadarka koja i nije istinsko vino, ali za piće je blaga i zabavna. Vina žive i gunđaju u podrumu, u krošnjama oraha zundaraju preteće ose, daleko, u dubini plovi lađa niz Dunav, odvozi i dovozi robu među dobronamerne narode jednog izmirenog sveta, večitim drumom naroda, a u vinogradima Panonije raspevane devojke su oprale bele none i gaze grozdove.

Svi ćemo ostariti, i vlasnik podruma i njegovi gosti. O književnosti se povede reč među nama samo ako je bar od hiljadu godina, a o vinu samo onda ako je bar petogodišnje. Ne želimo više osvetu i zaboravili smo već i one kojima negde nismo hteli da oprostimo. Posmatramo predeo, pijuckamo vino, i oprezno izgovorimo po koju reč koja je po starini ispisnik ovog predela. Vino ne podnosi torokave goste, to je davno iskustvo, a govorljivi gost, kome je još važna svakovrsna tišina sveta, ne podnosi vino.

Živim za taj tren, sve što ću dotle raditi, samo je još priprema, ni sam do toga ne držim mnogo. Svi ćemo postati mudraci, a od prve čaše ćemo prosuti dve-tri kapi na zemlju, prema drevnom žrtvenom obredu. Kada se javi prva zvezda, zaključaćemo gvozdena vrata podruma, i oslonjeni na kratak štap krenućemo kući: Noć je sveža, senke društva guta čarolija oktobarske večeri. Živimo, ne živimo, kome je to odista važno?...Bićemo mudri kao vino koje smo pili, i sležući ramenima govorićemo o sudu potomstva. Jer je na dnu svake mudrosti koju je čovek naučio od domaćeg vina i kulture, samo ovo: treba voleti život, i ne treba voditi računa o sudu sveta. Sve ostalo je taština.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com