Vinarija “Acumincum” sa imenom rimskog utvrđenja koje se u XI veku pominje pod imenom „Castrum Zelenkamen“, koja je u XV bila u posedu srpskih despota iz porodice Branković, a Turci je zauzeli 1521. godine, sa danas jasno vidljivim ostacima, postala je još jedna atrakcija Starog Slankamena i za sada jedina registrovana vinarija u mestu sa nekada bogatom vinskom tradicijom.
Bračni par Snežana i Milan Spasić, vlasnici vinarije “Acumincum” svoj hobi pretočili su u pitku i orginalnu kulturno-vinsku priču, zasnovanu na viševekovnoj istoriji, crvenim vinima, hedonizmu, na vinskom genu rodne Negotinske krajine (Balkanske Burgundije) i jednom novom početku, jedinstvenom na ovim prostorima.
-Svako ko uđe u ovu priču je poseban na određen način. Svi vinari koji su ozbiljni u svom naumu bavljenja ovom lepom delatnošću, poslom, umetnošću kako god, pokušavaju da budu orginalni. To se ogleda u tome koliko ljubavi, imaginacije i želje svako od nas ulaže u to da bi bio poseban. I najmanja i najveća vinarija imaju svoje posebnosti. Mi se na jedan način razlikujemo od drugih, ali svako od nas teži tome - priznao je gospodin Milan Spasić.
Posebnost vinarije „Acumincum“ ogleda se u tome što se nalazi na mestu starog turskog kupatila – hamama iz 1566. godine (jednog od dva na teritoriji Vojvodine), čiji su ostaci vidljivi u podrumu kuće, sastavni su deo vinskog podruma i čine vezu između proizvodnog dela i degustacione sale.
Bračni par Spasić je u vinsku priču ušao iz hobija, sa prvim vinogradom situiranim na lepom mestu i sa još lepšim pogledom na Dunav i Titelski breg. Kada je vinograd prerastao dimenzije hobija, tražili su adekvatan prostor za vinariju, koju su mogli podići i u samom vinogradu i biti jedni u nizu sličnih.
Sticajem okolnosti otkrili su kuću porodice Mrkšić iz 1769. godine, nekada župni dom katoličke crkve Blažene Djevice Marije, verovatno najstarije sačuvane kuće u Starom Slankamenu. U njenom podrumu, koji je uzgred bio vinski, jer se porodica Mrkšić vinogradarstvom i vinarstvom bavila 180 godina u kontinuumu, u kojem su čuvane bačve, sakriveni od očiju javnosti nalazili su se ostaci turiskog kupatila. Presudio je osećaj veze između jednog istorijskog rariteta i vina „po kojem je kuća mirisala“, koji su Spasićevi prepoznali i spojili u nešto u čemu mogu da se prijatno osećaju i oni, ali i hedonisti vina i zavisnici od kulture.
-Ja ne želim da pravim tradiciju koju nemam. Postoji prekid u toj tradiciji i ja ne mogu da kažem da je ovo nastavak nečega što je moj deda u Negotinskoj krajini radio pre 50 godina, i čega se u tragovima sećam. Ovo je nešto što mi počinjemo u poznim godinama i pravimo spoj koji je drugačiji, koji se ne sreće u ovoj branši. Izbor vrsti grožđa je nastao u konsultaciji sa svom mogućom vrstom literature do koje sam mogao da dođem, sa srećnom okolnosti da sam imao prilike da obiđem manje podrume – „Cantine“ regije Veneta. Slušao sam sve što priča i čiča iz susednog dvorišta koji proizvodi jako dobro domaće vino u dve drvene bačve, pa do vrhunskih enologa i eksperata, i negde sam napravio svoj spoj i iz toga doneo neke svoje odluke, pogrešne ili, bar su moje - kaže gospodin Spasić.
Danas se njihovi vinogradi na potezu Počenta prostiru na 1,5 ha, sa tendencijom širenja do 3 ha, na kojima se gaje: Frankovka, Pinot Noir, Shiraz i Cabernet Sauvignon od crvenih sorti i u malim količinama Viognier od belih, za enološku korekciju vina.
-Želeli smo da sve spojimo u nešto čemu se nećemo samo mi diviti i uživati, nego da omogućimo da mnogobrojni posetioci osete istoriju, ono što je na ovim prostorima nekada bilo, ono što se dešavalo i što danas u tom prostoru dešava, da uživamo u, po nama, lepim ukusima crvenih vina koje mi proizvodimo - objašnjavaju Snežana i Milan Spasić.


















