Fri03292024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back KULTURA IZLOŽBE Izložba o nedorečenom delu akademske slikarke Danice Jovanović u Spomen zbirci Pavla Beljanskog

Izložba o nedorečenom delu akademske slikarke Danice Jovanović u Spomen zbirci Pavla Beljanskog

  • PDF

Povodom obeležavanje 100-godišnjice od smrti umetnice Danice Jovanović, od 19. novembra 2014. do 18. januara 2015. godine, u Spomen zborci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, prikazan je životni put jedne od najznačajnijih srpskih likovnih umetnica sa početka XX veka.

Osim njenog nevelikog stvaralačkog opusa, iz vlasništva Galerije Matice srpske, Spomen zbirke Pavla Beljanskog i privatnih kolekcija (radova od 1909.-1914.), postavka je upotpunjena fotografijama, ličnom prepiskom, knjigama, bedekerima, koja dodatno ilustruje njen životni put od malene Beške do Minhena. Postavka je nastala kao rezultat uspešne saradnje Galerije Matice srpske i Spomen zbirke Pavla Beljanskog, a autor izložbe je dr Jasna Jovanov.
„Stalno je bila s nama, muškarcima, u muškom društvu. Bila je kao najbolji drug i skromna i mila. Zgranuo sam se kada sam čuo da su je streljali... Bila je velika Srpkinja. I izvanredno dobra kao čovek. Bila je kao jedna ptica... Mala, plava... Nisam znao da je spremna za heroizam. Ali bila je Vojvođanka, a to je bilo dosta i za heroizam...“ pričao je dečji pesnik Andra Franičević u razgovoru o akademskoj slikarki Danici Jovanović sa novinarom Vukom Dragovićem, u Beogradu 1954. godine.
Danica Jovanović rođena je kao najmlađe, peto dete u seljačkoj porodici Mileve i Krsta Jovanovića u Beški, 4. januara 1886. godine. Godine 1904. upisuje Višu srpsku devojačku školu u Novom Sadu, a u junu 1907. godine dobija diplomu o položenom ispitu zrelosti. U jesen, nakon položenog prijemnog ispita, upisuje Umetničko zanatsku školu u Beogradu, a u oktobru 1909. odlazi na studije u Minhen, i pohađa predavanja na Ženskoj slikarskoj akademiji. Bila je član i blagajnik patriotskog udruženja srpskih studenata u Minhenu „Srbadija“ (čiji je upravnik bio Stojan Aralica, a knjižar Živorad Nastasijević). Martu 2014. godine dobija diplomu i zvanje nastavnice crtanja i malanja. Vraća se u zemlju i u avgustu boravi u Beogradu. U septembru 1914. uhapšena je u Beški, a dva dana kasnije, 12. septembra sa još petoro Beščana, kao žrtva odmazde posle Cerske bitke, streljana je na Petrovaradinskoj tvrđavi. Sahranjena je u zajedničku grobnicu na Petrovaradinskom groblju. Imala je 28 godina.
Kustos Jasmina Jakšić Subić kaže da je u nacionalnoj istoriji Danica Jovanović bila jedna od nepravedno zaboravljenih ličnosti. Bilo je potrebno pronaći dovoljan broj argumenata i umetničkih, ali i dokumentarnih, koju bi je pozicionirali na pravi način u nacionalnoj istoriji umetnosti. To je dug put od činjenice da znamo da je postojala umetnica Danica Jovanović do toga da se osvetli njen život. Za to je bio potreban veliki istraživački napor, a izložbe iz 1986. godine (prikazano je trideset slika i dva skicen bloka), 2007. (preko sedamdeset, a slikarkin uzbudljivi život u velikoj meri je rekonstruisan) i 2014. koja je “od autorke tridesetak slika, postala složena umetnička ličnost, ravnopravni učesnik u likovnom životu svog vremena i nezaobilazna karika u srpskoj istoriji umetnosti”. Od 20.oktobra 2014.-20.septembra 2014. godine u Domu vojske Jugoslavije, beogradskoj publici je prvi put otkriven opus ove umetnice. Ove monografske izložbe su potvrdile neka znanja o životu i radu Danice Jovanović, ali su doprinele i razvoju novih, objasnila je Jasmina Jakšić Subić i dodala, da su na žalost iza Danice Jovanović ostali samo njeni školski radovi, na osnovu kojih se može naslutiti da bi se njen umetnički razvoj kretao od ekspresije, prisutne u njenom najznačajnijem delu „Ciganka“ ili autoportreta, preko studioznog slikarstva, koje se naslućuje kod portretnog slikarstva, pre svega u delu „Slepi starac“ ili serijala „Slepih prosjakinja“, do istraživanja nacionalnog kroz serije slika seljanki i seljaka u narodnim nošnjama, motivima koji se ponavljaju. Iako Danica sve vreme slika, tek po dolasku sa studija od nje se očekivalo da odluči u kom pravcu će se razvijati kao umetnik, u tom trenutku je prekinut njen životni, a time i stvaralački put.
Iza sebe je ostavila stotinak dela. Srušen železnički „Savski most“ u Beogradu iz 1914. godine je poslednja njena završena slika, a na štafelaju u njenoj sobi u Beški ostalo je “nedovršeno platno "Otmica Leukipovih kćeri", po Rubensu. I snove o budućnosti”, kako je primetila dr Jasna Jovanov.
Ovo je bila divno ispričana priča o devojci koja je zahvaljujući daru i upornosti, skrenula pažnju direktora škole i perovođe Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja Arkadija Varađanina, kojoj su članice Zadruge pomagale do završetka studija. Sa Varađaninom će se dopisivati sve do pred smrt i iz tih pisama će se saznati najviše ne samo o njenoj svakodnevici, već i o upornosti i strasnoj zaljubljenosti u slikarstvo. Da je posle studija otišla u Pariz, kako je planirala, ili na neko drugo, umetnošću bremenito mesto, a ne u Beograd, da je doživela svoju životnu i umetničku zrelost, sigurno da bi smo pred sobom imali ličnost par excellence.

 

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com