Od 12. do 19. marta 2015. godine u Svečanoj sali Gradske kuće u Novom Sadu biće predstavljena izložba našeg poznatog slikara Ranka Vukeljića, pod nazivom “Unutrašnji predeli”. Na otvaranju, uvodnu reč dao je gospodin Milutim Popović Zahar, naš poznati kompozitor i violinista, ali i doktor pravnih nauka. Malo je njih koji su upućeni i u slikarski talenat ovog interdisciplinarnog umetnika. Poznavajući delo Ranka Vukeljića, gospodin Zahar je tom prilikom rekao:
- Svako ko voli slikarstvo često prvo upozna slikara, pa tek onda pogleda njegove slike. Kod mene je bilo obratno. Na jednoj slavskoj večeri u Novom Sadu, na zidu sam video sliku čiji su me kolorit i nekakva čudna simbolika pejzaža odmah uzeli pod svoje. Istpostavilo se da je slikar sve vreme bio za stolom, a da niko od gostiju nije pomenuo slikarstvo. Godinu dana kasnije saznao sam da je tajanstveni gost na slavskoj večeri bio australijski slikar srpskog imena, Ranko Vukeljić. Dobio sam od domaćice njegov mejl, poslao potuku slikaru i zamolio da mi da neke upute kako da dobijem tako prirodne i neobično sugesitvne boje koje sam video na njegovim slikama. Tako je akademski slikar iz Australije postao moj redovni učetelj, a ja njegov učenik. Drugim rečima, muzičar je postao preko noći dopisni polaznik jedinstvene škole akademskog slikara iz Austaliji i uvideo da nekakva aboridžanska magija omogućava da zavodi svojom tehnikom manipilišući bojama kao što mađioničar čini sa kartama.
Maestro Vukeljić je u postepenom eksperimentisanju sa platnima i bojama došao do najjednostavnijeg otkrića o tajnama svetlosti i senki, koje se mogu uočiti ako se posmatra priroda u sred koje je posađena svaka ljudska jedinka. Od linun žute, crne i crvene boje stvorio je u različitim kombinacijama stotine nijansi koje nanešene na platno počinju da žive na njemu, poput sloja izmaglice iznad nebeskog svoda. To daje nekakvu čudnu mistiku i želju da se izmaglica oduva dahom, da bi se videlo šta se iza nje skriva.
Vukeljić ne robuje savremenim slikarskim pravcima. Svako ima svoje oko, svoju misao i svaku želju da sebi i drugima otkrije mnogo više od prizora na platnima – kao da kaže autor posmatračima, koji pokušavaju da odgonetnu simboliku, pre svega njegovih pejzaža. Ima u vezi toga još jedna stvar koja lično mene ne prestaje da čudi. Na njegovim platnima iz Australije vide se prizori kuća, životnja i predela, kao da ih je neko ukrao sa kakvog vojvođanskog salaša i jednostavno lansirao među australijske pašnjake, pustare i zabiti po kojma skaču nevidljivi kenguri i druge australijske životnje. Ali, iako oko traži da otkrije ima li iza krda ovaca i krava šanse da odnekud iskoči kakav kengur, ili ne daj bože pas dingo, ili možda i sam krokodil Dendi, razum konstatuje da je duša slikareva ponela sve bogatstvo rodnog kraja, kao kofer pun uspomena otvorivši ga na tlu jednog udaljenog kontinenta pod čijim nebom će pokušati da ukrsti balkanske genetske kodove sa kodovima nekog drugog sveta.
Umetnik se rađa tako da bi iz sebe izbacio nostalgiju detinjstva - sve što mu je u skladištu uspomena, da složi na platnima. Ti prizori sa njegovih sanjarija pričaju nadrealičke priče simbolima, koji se teško čitaju, ali nekako razumeju od običnih ljubitelja koji u njima prepoznaju sopstvene duševne skrivalice, koje čak i ne moraju da se imenuju, već se shvataju kao nešto što je davno izgubljeno, pa ponovo nađeno.
Akademski slikar Ranko Vukeljić nesumnjivo staje u red novih prednjaka srpskog i vojvođanskog slikarstva, popunjavajući prazninu koja je ostala iza Konjevića, Belića, Miće Popovića i Milića od Mačve, ako ne po slikarskom stilu, a ono po hrabrosti da se bude svoj i svog porekla, u isto vreme, tradicionalan i moderan, u svakom slučaju prepoznatljiv, kao novi bredn savremenog srpskog i vojvođanskog slikarstva. Njegovi porteti pokazuju da se ovaj „dođoš“ iz Australije sa lakoćom ponovo adaptirao u svom rodu, koji je na njega dugo čekao – rekao je Milutin Popović Zahar


















