Tridesete Olimpijske igre u Londonu igrane od 27. jula do 12. avgusta su završene. Na njima je učestvovalo 10.500 sportista iz 204 zemlje ili teritorije, koji su se takmičili u 29 sportova. Boje Srbije je branilo 115 sportista u 16 sportova. U generalnom plasmanu naši olimpijci su na 42. ili 43. mestu (isti broj medalja i boja osvojili su sportisti i Slovenije i Argentine), od 79. zemalja osvajača medalja. Zlatnu medalju za Srbiju osvojila je Milica Mandić u tekvondou, kategorija preko 67 kilograma, srebro Ivana Maksimović u disciplini MK puška trostav 50 metara, a bronzu Andrija Zlatić u disciplini 10 metara vazdušni pištolj i vaterpolisti. I plasmani Zorane Arunović, Miodraga Čavića, Novaka Đokovića, na odličnom četvrtom mestu,šesto mestoAndrije Zlatića u disciplini malokalibarski pištolj na 50 metara,Asmira Kolašinca u bacanju kugle i Marka Nikolića u kajaku jednosedu na 200 metara na sedmom mestu, osmi rezultat Nikoline i Olivere Moldova u u finalu kajaka K2 500 metara, te atraktivne Ivane Španović, jedanaeste u skoku u dalj, su za divljanja i hvalu. Uz malo više sreće, sve su to mogle biti i medalje različitih boja. Mnogo je komentara, kontraverzi i neprimerenih izjava izrečeno tokom trajanja Igara povodom postignutih rezultata naših izabranih sportista. Pitanja “Da li smo mogli bolje?”, “Gde smo pogrešili?” bila su svakodnevno na meniju komentaora, novinara svih medija. Da li je to bilo opravdano ili ne potvrdiće vreme i savest, a naše je da stanemo u odbranu naših sportista podsećajući na neke probleme i istine sa kojima su se suočavali.
Odavno je srušen mit o nama kao sportskoj naciji, koji smo istinu za volju, sami sebi prišili. Talentovanih mladih ljudi smo oduvek imali, ali konačni, visoki rezultati nam odavno izmiču. Nekada sveprisutni u kolektivim sportovima, danas nas samo vaterpolisti podsećaju na te zlatne dane.