Thu03282024

Poslednja izmena:11:54:17 AM

Back KULTURA

Kultura

Kulturni preporod Šida

Šid, živopisna vojvođanska varoš na jugozapadnim obroncima Fruške gore, godinama je tavorila nekako zapostavljena i nedovoljno glasna da skrene na sebe pažnju, kao interesantna turistička destinacija. Osim neospornih prirodnih potencijala, doma dvojice svetski priznatih i poznatih slikara: Save Šumanovića i Ilije Bašićevića Bosilja, afirmaciji šidske opštine doprineo je Kulturno-obrazvni centar Šid, koji je od pre nekoliko godina preuzeo organizaciju kulturnih aktivosti. Ove, 2012.godine, program Kulturnog leta u Šidu, ali i naseljima na području opštine, bogatiji je i raznovrsniji nego ikada. O ciljevima, planovima kao i njihovoj realizaciji, pričali smo sa direktorkom KOC Šid, Jasminom Latas, koja nam je tom prilikom rekla:

-Kulturna baština opštine Šid je veoma bogata i pored devetnaest Udruženja žena, koja trenutno deluju u svim mestima opštine Šid, prisutna je i ekspanzija Kulturno umetničkih društava. Pre par godina je bilo pet društava kulture, da bi ih danas bilo četrnaest. Stručnim savetima, pomoći u tehničkoj opremi i uopšte u stručnoj saradnji sa društvima, kao i organizacijama raznih manifestacija KOC je doprineo da svako selo u opštini Šid dobije svoju manifestaciju, da zajedno sa udruženjima žena i KUD-ovima pokrene svako od ovih sela. Pa tako, u Erdeviku se osim, već poznate sremske „Kulenijade“,  paralelno sa Šidskim kulturnim letom, od 10. do 19. avgusta, dvadeset godina održava manifestacija „U susret preobraženju“. Ova manifestacija predstavja miks raznih aktivnosti, u kojoj učestvuju i svakog dana se smenjuju razna udruženja sa svojim programima tipa folklora, kotlićijade, druženje lovaca, penzionera, omladine za koju se priređuju koncerti itd. Kukojevci su ove godine dobili svoju prvu manifestaciju, „Dane zavičaja“. Održana 1.jula, ova manifestacija, okupila je devetnaest raznih izvođača iz Krajine, Slavonije, Baranje, Like, Korduna.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Prof. dr Marko Carić: Optimizam, preduzetnički duh i organizacija - siguran put ka uspehu

Prof. dr Marko Carić“Nagrada Najevropljanin za mene znači samo podstrek za nove aktivnosti, dalji rad. Trudiću se, da opravdam, pa i da prevaziđam rezultate koje sam do sada postizao.”
 Ovim rečima prisutnim kolegama, poslovnim partnerima, prijateljima i novinarima obratio se prof. dr Marko Carić, na svečanosti upriličenoj 12. maja 2011. godine na Privrednoj akademiji u Novom Sadu, organizovanoj nakon dobijanja nagrade “Najevropljanin” za doprinos u razvoju preduzetništva i menadžmenta. Nešto više od godinu dana kasnije, tačnije u petak, 03. avgusta, prisustvovali smo jednoj novoj svečanosti, istina, malo drugačijoj, u čast stvaralaštva ovog mladog i ambicioznog čoveka, otvaranju stambenog kompleksa u naselju Telep u Novom Sadu, koji je, na neki način, bio potvrda svega što je obećao. Bila je to, istovremeno, i proslava prve godišnjice uspešnog poslovanja njegove građevinske kompanije „Najevropljanin“, koja je izgradnjom ovog stambenog kompleksa pomerila standarde komfornog stanovanja, s obzirom da se na placu nalaze stambena zgrada i teniski tereni sa svlačionicama, koji će biti dostupni kako stanarima zgrade, tako i svim ostalim zainteresovanim korisnicima, kao i uređen zeleni prostor.
- Trudili smo se da ispoštujemo nekoliko bitnih principa, kao što su vrhunski kvalitet materijala i izvođenje radova, inovativnost i funkcionalnost arhitektonskih rešenja i apsolutna sigurnost, dakle, u svim segmentima kvalitet iznad proseka, što je svakako novina na našem tržištu po kojoj će „Najevropljanin“ biti poznat. Bitno nam je da naši objekti budu prepoznatljivi po lepim fasadama spolja, po kvalitetnim materijalima i radovima, po visokim standardima komfora i po uređenju dvorišta koja će biti oplemenjena zelenilom. Zato vodimo računa o svakom detalju. U to su se najpre uverili kupci stanova, a potom njihovi rođaci, prijatelji, poznanici i – po principu „dobar glas se daleko čuje“, postaće to naš zaštitni znak. Kada „Najevropljanin“ stoji iza nekog projekta, znaće se da je u zgradu ugrađen najbolji materijal, da su radili vrhunski majstori i da je sproveden čitav postupak od upotrebne dozvole, do tehničkog prijema i uknjiženja zgrade i stanova – izjavio je gospodin Marko Carić.
Ovu proslavu, iskoristili smo i za intervju sa prof. dr Markom Carićem, inače, suosnivačem Univerziteta Privredna akademija u Novom Sadu, predsednikom Saveta Fakulteta za ekonomiju i inženjerski menadžment i generalnim menadžerom Pravnog fakulteta za privredu i pravosuđe, ali i nosiocem brojnih drugih funkcija. Prvo pitanje – kako je moguće spojiti teorijski-profesorski i praktični-građevinski posao?

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Vojvođanske priče Vanje Čobanova o vremenu koje se nikada više ponoviti neće

Vanja Čobanov i Zvonko BogdanNa ''Rumafestu“, turističkoj manifestaciji koja je nedavno održana u Rumi, a koja je prevazišla sva očekivanja i oduševila meštane i sve prisutne goste, vojvođanski književnik Vanja Čobanov sreo se gospodinom Zvonkom Bogdanom i gospodinom Savom Jojićem. Iza ovih srdačnih susreta krije se saradnja pisca sa Zvonkom Bogdanom, našom muzičkom legendom i sa Savom Jojićem, vlasnikom vinirije ''Mačkov podrum'' iz Iriga, na njegovoj novoj knjzi.
Knjiga '' Vojvođanske priče'' divani, kako i sam podnaslov knjige kaže, „o vremenu koje se nikada više ponoviti neće '' i sadrži šest priča posvećenih vojvođanskom duhu i vrednostima koje se polako zaboravljaju i nestaju. Priče su smeštene u istorijski period između 1850. godine do Drugog svetskog rata. Autentične su, sa originalnim dokumentima i fotografijama i napisane su romanesknim jezikom. Sve priče, osim što su usmerene na buđenje pozitivnog vojvođanskog duha i ka vrednostima koje su za manje od sto godina potisnute ili nestale, imaju svoje posebne teme.
Tako će Zvonko Bogdan i njegov muzički senzibilitet, rad i obrada pesama iz tog vremenskog perioda biti zastupljeni u priči koja ima za temu vojvođansku muziku, dok će Sava Jojic sa retko interesantnom porodičnom istorijom, koja se proteže od 1847. godine do danas, biti zastupljen u priči posvećenoj porodičnoj tradiciji i kultnom odnosu prema vinogradima.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Ivan Fece Firči, bubnjar, bubnjar-inovator

Ivan Fece ili jednostavno Firči, naš proslavljeni bubnjar, posle New York faze koja je trajala više od 20 godina, poslednjih godina zaokuplja našu javnost više kao medijska ličnost a manje kao istaknuti muzičar. Neopravdanost ovakvog tretmana jednog potvrđenog umetnika verovatno leži i u harizmatičnoj pojavi i elokventno komunikativnom performansu, jezgrovito slikovito deskriptivnom govoru, čoveka koji ima šta da kaže i to na krajnje interesantan način. Međutim, Firči je pre svega i iznad svega muzičar. O njegovim aktivnostima, o tome kako je konstruisao „doboš“ koji danas sviraju bubnjari najvećih svetskih bendova, a pre svega o njegovim počecima, priča jedan drugi čovek, umetnik po vokaciji, Ivan Fece.
-U muzičku školu, odsek violina, upisao me je moj deda Branko Fece, kada mi je bilo pet godina. On je pored svog direktorovanja po raznim firmama bio i violinista i sa njegove tri sestre imao je porodični gudački kvartet. Deda Branko nije bio profesionalni muzičar, ali je voleo da svira. Pamtim sliku iz svog detinjstva, dedu kako svira uz muziku sa ploča, koja se vrti na odličnom gramofonu povezanom sa još boljim zvučnicima, i to svakodnevno sat, dva, klasiku i čardaše, za dušu.
Druga presudna epizoda za mene kao muzičara, desila se u Osnovnoj školi „Jovan Popović“ kada me je moja nastavnica muzičkog Hilda Pucarević, odredila da ispred škole oformim orkestar. Ja sam se već tada malo zasitio violine, pa sam želeo da sviram gitaru, jer sam video da od violine nema devojka. Pošto smo bili kućni prijatelji sa Petrom Bahunom, našim proslavljenim gitaristom i članom orkestra Radio Novog Sada, moja majka je zamolila Petra da mi pomogne u izboru gitare. I tada smo nas dvojica kupili najbolju gitaru u tadašnjoj jedinoj prodavnici muzičkih instrumenata i muzičke opreme u gradu Novom Sadu, Muzičkom magazinu. Tako sam ja počeo da sviram gitaru. I u takvom jednom prelomnom trenutku za mene, ja sam trebao da napravim bend, u kome sam, a priori, video sebe kao glavnog, kako sviram gitaru. Međutim, moje lepo vaspitanje i poštenje je odagnalo te ideje vrlo brzo, pošto se na audiciju prijavilo 50-toro klinaca, i preko 20 onih koji su svirali bolje gitaru od mene, jer ja sam tada tek počinjao. Ali, niko se nije prijavio za bubnjeve. Iskreno se nadam da neće zvučati prepotentno, ali onoga trenutka kada sam seo za bubnjeve već znao da ih sviram.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

U ime ljubavi, novi roman Ivane Kuzmanović, objavila Laguna

Ivana Kuzmanović“Hepiend se ne događa samo u filmovima i knjigama. On može da bude stvar izbora, jer „sreća je pitanje odluke i zato poneko zauvek ostane u krugu ponavljanja, a neko se osmeli i iskorači. Slavica je provela godine pokušavajući da isceli rane koje joj je naneo crnokosi mladić, tešeći se da će ga stići zaslužena kazna. A onda, petnaest godina kasnije, putevi su im se ukrstili na mestu na kojem su se tome najmanje nadali. Branko je sada neko sasvim drugačiji, neko kome su oprost i ljubav preko potrebni. Mnogobrojna iskušenja su pred njima. Nagrada je – novi život.”
 Ovo je odlomak iz novog romana Ivane Kuzmanović “U ime Ljubavi” – o snazi ljubavi i hrabrosti da se njena moć iskusi, koji se pojavio u prodaji 25. jula u izdanju beogradske izdavačke kuće Laguna i odmah izazvao veliko interesovanje čitalačke publike u Srbiji. Junaci novog romana Ivane Kuzmanović žive svuda oko nas i u nama. Bol i emocionalne ožiljke dobili su od roditelja u nasleđe. Postali su žrtve ili dželati. Nedostatak ljubavi i nerazumevanje gurnuli su ih na periferiju života, u bolest, izolaciju, destrukciju, tugu. Ipak, oni su uspeli da preokrenu svoje sudbine…
 „…mislim da se prilika ukazuje svakome, samo je neko vidi, neko ne… U knjižarama su sve knjige dostupne, pa se ipak neko odlučuje za lake ljubiće, a neko za literaturu koja osvešćuje. Isto je i u životu. Naravno, šta god da izabereš platićeš određenu cenu. I uvek kada se za jedno odlučuješ nešto drugo odbijaš. A najveći problem nas ljudi je što bismo hteli da imamo sve. Tako počinjemo da pravimo račun u jednačini sa mnogo nepoznatih…“, navodi u svom novom romanu Ivana Kuzmanović.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Dom porodice Jakšić u Krčedinu, umetnička oaza

Dom porodice Jakšić, Krčedin, Ulica cara Dušana broj 64. Na ovoj adresi se minulog vikenda dešavala peta po redu Međunarodna likovna i pesnička kolonija, koja je radi stvaralačkog druženja okupila oko dvesta slikara, vajara, glumaca, muzičara. Teško je odlučiti se koji je dan bio lepši, sadržajniji. Tek, globalni utisak, kako učesnika ove manifestacije koja je na pitome obronke Fruške gore naslonjene na Dunav, dovela brojna potvrđeno velika imena iz sveta umetnosti ali i mlade talentovane stvaraoce, tako i brojnih zainteresovanih posetilaca, koji su ispunili sva četiri dvorišta u porodičnoj kući Jakšića u Krčedinu, su impresivna. Procenjuje se da je koloniju od 26. do 29. jula posetilo oko 2000 ljudi.
Domaćin i organizator ovog jedinstvenog skupa, verovatno najvećeg ovakve vrste na našim prostorima, kako po broju učesnika, tako i po broju posetilaca, koji su pažljivo, svakodnevno, pratili rad slikara, ali i recitacije i kazivanja pesnika, predstave glumaca, numere muzičara, gospodin Miodrag Jakšić je i sam bio očaran atmosferom koja je vladala tokom kolonije i najavio da će šesta i sve naredne manifestacije, značajne za ukupan kulturni život ne samo inđijske opštine nego i Srema, Vojvodine i Srbije, imati na raspolaganju svu pozitivnu energiju i znanje porodice Jakšić, oca Zorana, majke Ljubice, njegove supruge, ćerkice Jane, sina Mihajla, brata Predraga i njegove supruge Milice, Udruženja „Moj Srem“, ali i svih dobronamernih Krčedinaca, opštine Inđija, a ponajviše, slikara, pesnika, glumaca, muzičara, umetnika, koji ovaj prostor definitivno doživljavaju kao svoj, i za koji, verujem, da svi kažu „Ja, Krčedinac u srcu i duši“, baš kako glasi i titula ove kolonije namenjene izuzetnim, zaslužnim pojedincima. Ovu titulu su ovoga puta poneli Bora Đorđević, Maja Volk, Ivan Bekjarev, kao i slikari Franko Altobeli iz Rima i Tatjana Pljakić iz Kruševca, dok su„Njaku Krčedinsku“ zaslužili Teatar Levo iz Beograda, muzičar i humanista Ivan Plavšić iz Beograda i pevač i humanista Miodrag Miša Blizanac iz Novog Sada.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Vanja Čobanov - Ready to Wear

Vanja Čobanov i Verica Rakočević

Književnik Vanja Čobanov, koji je prvom i drugom knjigom privukao pažnju javnosti,
 sada veliki uspeh postiže trećim romanom, „Ready to Wear“, koji je napisao inspirisan životom i stvaralaštvom modne kreatorke Verice Rakočević  Vanja Čobanov, književnik koji živi u Novom Sadu, rođen je 1967. godine u Senti. Neko vreme je studirao psihologiju, ali završio je Pravni fakultet u Kragujevcu. Ima troje dece: Jovana, Nevena i Dunju, a pored posvećenosti njima, uživa u tome da uređuje enterijere i da piše, u svom ateljeu.
 Prvi roman, „Ako je do mene“, objavio je 2010. godine. Naredne godine – drugi roman, „Remedy for Love“, za koji ga je inspirisao život Bogdana Dunđerskog. Pre nekoliko meseci, izdavačka kuća „Laguna“ objavila je treći roman Vanje Čobanova – „Ready to Wear“, inspirisan životom i stvaralaštvom modne kreatorke Verice Rakočević.
 To nije biografija poznate ličnosti na kakve smo navikli. Ovo je ljubavni roman, pun emocija, dočaranih prefinjenim književnim jezikom. Vanja Čobanov je vešt pisac, on rečima stvara – slike. Neverovatne slike, prepune boja, koje „dišu“, stvaraju atmosferu… Čitajući roman, imala sam utisak kao da sam zaista bila na svim mestima na kojima su bili i glavni junaci, Modna Kreatorka i Plavi Slikar, i posmatrala sve što se njima dešavalo. Roman je pun strasti – strasti dvoje umetnika prema stvaralaštvu, kao i one koju oboje sve jače osećaju jedno prema drugom. Ali, oni ljubav vode samo rečima.
Ta strast se materijalizuje, i njihov zajednički poduhvat je stvaranje jedinstvenog, nezaboravnog parfema, zbog čega slikar odlazi u Buenos Ajres… Autor romana, Vanja Čobanov,kaže:
- Dobro je što se knjiga iz virtuelnog sveta, sa interneta, vratila u knjižare. Nedugo posle toga kada se moja knjiga „Ready to Wear“ pojavila na tržištu, počeo sam da dobijam pisma i komentare čitalaca.
Imam privilegiju da posmatram knjigu iz tog ugla, a mislim da je to najvažniji ugao. Jedan od prvih komentara, i najlepših, glasi, otprilike, ovako: „Ova knjiga me je podsetila zašto uopšte čitamo romane, da se sjedinimo sa novim svetom, maestralno oslikanim, da se izgubimo u lepoti priče i jezika, i da uživamo u nečemu što ne želimo da se završi, a mora da se završi.“

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Dejan Petrović: Srpskom trubom do svetskog zvuka

Dejan PetrovićUvek su mi pitanja poput onih kojima se traži izjašnjavanje:“Exit ili Guča?“, zvučala kao neumesno provokativno etiketiranje anketiranih. Zašto takva izjašnjavanja kada u Srbiji egzstiraju samo nekoliko festivala, poznatih izvan granica zemlje, a u čijoj osnovi je dobra muzika. Razlika je što je u jednoj, exitovskoj varijanti, naglasak na svetskim muzičkim tokovima, počev od sredine prošlog veka do danas, a Guča neguje srpsku muzičku tradiciju i kult trube. Ono što zasigurno spaja i jedan i drugi festival jeste kvalitet, a kraljevi Guče, Dejan Petrović Big Bend, svojom muzikom zasigurno bi bili i neprikosnoveni kraljevi Exit festivala, da su učestvovali. Sigurno i hoće.

-Prvi put smo 2007. godine nastupali u ovom sastavu na Kustendorfu u Mokroj gori, kaže Dejan Petrović, rođen 1985.godine u selu Dubokom kod Užica, kao predstavnik četvrte generacije trubača u porodici. Te godine smo imali ukupno četiri koncerta, sledeće dvadeset, a ove 2012. godine, mesečno imamo po 10 koncerata, i sve više nas ljudi traže i hoće da nas čuju. Koncerti, uglavnom na trgovima, izuzetno su posećeni, a ljudi uglavnom iznenađeni našim repertoarom. Od nas, trubačkog orkestra očekuju klasilne trubačke pesme, Kalašnjikov, Mesečinu i tome slično. Naravno, sviramo i to u drugačijem aranžmanu, ali i pesme Amy Winehouse, Sting-a, Elvisa Presley-a, Tine Turner. Ljudi ne mogu da veruju kako muzika EKV, Prljavog kazališta, Atomskog skloništa dobro zvuči na našim trubama i ne mogu da se načude šta im se dešava, da li to sviraju trubači ili neko drugi.

Prema Dejanovoj priči, prvom velikom solističkom koncertu pred prepunom dvoranom Sava Centra, održanom 10. novembra 2011. godine prethodio je nastup na Beer festu, kada je pospanu publiku koja se razilazila u 3 sata ujutru, „vratio u život“ i shvatio da on i njegov orkestar rade pravu stvar, sviraju muziku koju ljudi vole. Nastupom na Beer festu predstavili su se beogradskoj publici, i shvatili da treba da rade solističke koncerte.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Dom porodice Jakšić u Krčedinu ili kuća u kojoj živi umetnost

Zoran Jakšić sa unukom JanomKada je Zoran Jakšić, arhitekta po struci, odlučio da se sa suprugim Ljubicom, posle punog radnog veka, vrati u svoje rodno mesto, Krčedin, imao je pred sobom jednu viziju – da u vremenu, za potonje generacije ostavi trag i zapiše svoje postojanje. Umetniku u duši i genima, koji svoju snagu i moć prenosi i na mlađe generacije, sinove i unuke, nije bilo posebno teško da iznađe način da to i ostvari. Svoju porodičnu kuću u Krčedinu, pretvorio je u umetničku oazu, otvorio galeriju, ustanovio međunarodnu likovno-književnu koloniju, koja iz godine u godinu okuplja kulturni, umetnički, ali i naučni milje srpske i međunarodne scene.  

Ideja, da se u jedno uspavano sremačko selo dovede svet, stara je dvadesetak godina, dok je porodica živela u Staroj Pazovi. Stariji sin, Miodrag Mića Jakšić, je još kao đak srednje arhitektonske škole, a kasnije i student,  imao svoju slikarsku koloniju. Mlađi sin, Predrag, može da se pohvali desetogodišnjim iskustvom na mestu sudije opštinskog suda, i onda mu je to dosadilo i u roku od tri i po godine završio je Fakultet dramskih umetnosti i sada je poznati mladi dramaturg. Skoro je dobio drugu nagradu Ministarstva kulture Srbije, jednu dramu mu je otkupilo pozorište u Banja Luci i kao dramaturg dobio brojna priznanja.

-Dolazak u Krčedin nam je omogućio da napravimo nešto kao porodica - kaže gospodin Zoran Jakšić.  -Pre pet godina, prilikom povratka u rodnu kuću, mi smo odlučili da nešto dobro napravimo i za nas i za selo. Oformili smo porodično udruženje „Moj Srem“, sa ciljem da čuva tradiciju našeg sela, kraja, a samim tim i tradiciju naše porodice, uključujući uz starinu i umetnost. Pa eto, već pet godina kako je ta ideja realizovana, i svake godine se dopunjuje novim sadržajima, prima nove oblike, obogaćuje i ovu sredinu i nas.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Peta međunarodna likovna i pesnička kolonija Krčedin 2012. u Domu porodice Jakšić

Sinoć, 26. jula 2012. godine je, u Domu porodice Jakšić, svečano otvorena V likovna i pesnička kolonija “Krčedin”. Osim umetnika, učesnika kolonije (32 slikara i tridesetak pesnika), svečanosti su prisustvovali brojne zvanice, te mnogobrojni gosti, iz Krčedina i okoline koji ni ovoga puta nisu želeli da propuste poseban događaj za ovo, po mnogo čemu, poznato fruškogorsko selo.

Urednik programa kolonije, književnik Miodrag Mića Jakšić, ovu kulturno-umetničku manifestaciju u Domu porodice Jakšić, podigao je na nivo međunarodnog događaja, koji osim promocije umetnosti, ima za cilj i upoznavanje sa kulturnom baštinom ovog, nedovoljno eksponiranog kraja Fruške gore.

Malo je poznato da je Krčedin mesto bogate istorije, o čemu je nedavno izašla i jedna knjiga. Zna se da je na području Krčedina bilo jedno od najstarijih keltskih naselja. Na salašu porodice Jakšić nađeni su novčići, ćupovi, vredni predmeti koji su danas pohranjeni po muzejima u Novom Sadu, Beogradu, Sremskoj Mitrovici. Neki predmeti se nalaze i u jednoj Zavičajnoj sobi u selu. U krčedinskom pravoslavnom hramu oslikan je, po mnogima, najlepši ikonostas u Sremu.

Misija porodice Jakšić, čiji se najstariji član, Zoran Jakšić, odlučio je da se sa svojom suprugom Ljubicom, vrati u mesto svog rođenja, i da vrata porodične kuće širom otvori za svet umetnika i umetnosti. Bračni par Jakšić je sa svoja dva sina, Miodragom i Predragom i njihovim porodicama, darovao Krčedinu osim umetničke galerije i jedno, pre svega prestižno okupljanje uticajnih ličnosti kako iz sveta umetnosti, kulture, nauke, tako i ljudi koji su na bilo koji način vezani za Krčedin ili će, preko svog dela, to biti.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Sandra Stanković, ikonopisac

Sandra StankovićPrvobitno je samo Bog bio priznat kao stvaralac, tvorac. Tek 1870. godine termin  stvarati, kreirati, ulazi u upotrebu u francuskom slengu, a koji su koristili umetnici da bi se izdvojili iz salonskih krugova. Pun značaj kreativnost je dobila sa počecima vrednovanja orginalnosti. Tada je bilo moguće zamisliti da su i pojednci kreativni. U početku je kreativnost bila svojstvena samo muškarcima dok se ženska rasipala po kući, majčinstvu i organizaciji društvenog života porodice.

Verovatno bi se tradicija nastavila, da u istoriji nisu postojale žene koje su i pored zadovoljenja svih obaveza koje je društvo od njih zahtevalo, uspele da se, pre svega talentom i hrabrošću da ispolje svoj talenat, ostvare.

Jedna od takvih heroina je Sandra Stanković, ikonopisac iz Kikinde, vlasnica ikonopisne radionice, predsednica Udruženja žena „Artesa“ iz Kikinde i potpredsednica Opšteg udruženja preduzetnica u Kikindi, i nezvanično, vatreni zagovornik prava žene na znanje, rad i slobodan život.

- Većina ljudi se, sticajem okolnosti, ne bavi svojim profesijama, već radi neke druge poslove, a ja sam izabrala da radim ono što volim. To je ikonopisanje. Počela sam da slikam, kao dopunsku aktivnost u periodu od četiri godine, koje sam uz dvoje male dece provela kod kuće. Kasnije me je to toliko zaintrigiralo da sam neko vreme uzimala privatne časove ikonopisanja kod Borislava Živkovića, ikonopisca iz Beograda, i od kojeg sam dobila samo jednu dobru osnovu. Posle toga sam stupila u vezu sa Grkom, Spirosom Karelasom(Spyros Karelas),koji me je ikonopisanju učio putem skypa. Mi se nikada nismo videli, ali ja sam imala vere u njegovo znanje, a on u moj talenat i brzinu. U početku nije mogao da poveruje da takav kvalitet mogu da postignem za tako kratko vreme, da mi je za ikonu formata 26x36 dovoljan samo dan, pa smo imali dogovor da mu svaka dva sata, corpus delicti, prikažem šta sam za to vreme uradila. Najveća nagrada mi je bio njegov komentar da ukoliko jednog dana bude imao potrebu da neko radi za njega, da bi voleo da to budem ja, pre svega zbog svoje upornosti, jer ponekad slikam 12 sati dnevno, ali i brzine. Nažalost, on se danas više ne bavi ikonopisanjem iako je završio fakultet ikonopisa.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...

Grafiti – slike s porukom

Grafiti su vid slanja poruke nastali kao potreba, pre svega mlađe populacije, da na vidljivom i svima dostupnim mestima saopšte svoj doživljaj sveta, života i društva.
 Reč grafiti je pozajmljena od italijanske reči "graffito" što znači škrabati, a koren vuče od stare grčke reči "graphein" koja znači pisati. Ovakav vid izražavanja može se pronaći još u vreme stare Grčke. Najpoznatiji grafiti iz antičkog vremena sigurno su oni koje su ostavili uklesane u zidove Apolonovog proročišta u Delifima, sedam mudraca. Hilon iz Sparte, uklesao je iznad ulaza hrama svima dobro znanu maksimu “Upoznaj samog sebe”. Kleobul je napisao: “Najbolja je mera”, Periandar:“Najlepša stvar na svetu je smirenost”, Solon:”Nauči da slušaš i znaćeš da komanduješ”, Tales:”Seti se prijatelja”, Pitak, poseban kao i obično, tik pred Pitijine noge, uklesao je ne sasvim razumljivu frazu:”Vrati zalihu” a Biant iz Priene: “Većina ljudi je zla”.
 Savremeni underground pokret, poznat najčešće pod imenom “graffiti”, rođen je u Filadelfiji (Pensilvanija) kasnih 60-tih godina. Dve osobe, Cornbread and Cool Earl su pišući imena devojaka po celom gradu želeli da privukli njihovu pažnju. Nemamo potvrde da li su u tome uspeli, ali time je počeo nezaistavljivi razvoj ovog načina izražavanja.
 Grafiti su sedamdesetih godina od Filadelfije prešli put do Njujorka, a njihov pojavni oblik bio je jednostavno ispisivanje imena ili obeležavanje teritorije od strane određenih socijalnih grupa, gang-ova gde su ih imena Taki 183, Julio 204, Frank 207 i Joe 136 popularizovali. Таki (Demetrius) je bio zaposlen kao kurir i svoju čestu vožnju metroom je iskoristio za ispisivanje svog imena TAKI 183 (183 je bila ulica u kojoj je stanovao). On se ovoj zabavi posvetio sa velikim fanatizmom i bio je primećen od Njujork Tajmsa koji mu je 1971. godine priredio intervju. Taki je ovu ideju preuzeo od Julia 204, Portorikanca, člana bande “Savage Skulls”(Divlje lobanje), koji nikada nije stekao slavu svog naslednika, svoje ime, nikada nije napisao izvan svoje zajednice. Takođe, kratko je delovao, jer je bio osuđen na zatvor zbog vandalizma. Ostali spomenuti ubrzo su dobili konkurenciju koja je dovela do intenziviranja označavanja, prvo u podzemnim prolazima, zidovima, a kasnije i na zgradama i drugim javnim površinama, i tako su se grafiti proširili prvo po Njujorku i posle po celom svetu.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Opširnije...